Zaljubljena u grad
Svi volimo gradove u kojima smo rođeni ili u kojima živimo i spremni smo prihvatiti njihove nedostatke kao svoje. Ali kad zavolimo ono što je posve drugačije od onoga što smo do sada znali i voljeli, onda to znači nešto posebno. Tako je s Kopenhagenom. Prvi put sam došla u ožujku 2023. , i to se računa u zimu, dok su još grane bile gole i more sivo, a vizure pregledne. I odmah mi se svidjelo. U isto vrijeme jedinstveno i drugačije, a razumljivo kao na univerzalnom jeziku.
Sjedim na travnjaku Islands Bruggea preko puta Dan hostela, uz igrališta i kupalište s maketom vikinškog broda s koje djeca skaču u hladnu vodu. To široko područje uz Kanal koje je ostalo nakon premještaja lučkih aktivnosti, uređeno je u područje rekreacije inicijativom stanara susjednih zgrada, što je Komuna (tako se Kopenhagen deklarira, ne ustežući se eksplicirati svoju opću, objedinjujuću misiju), tako je Grad podržao lokalnu zajednicu i sačuvao još jedan fantastični javni prostor u samom svom središtu.
Aktivnosti na otvorenom
U sunčanom ožujku počinje sezona kupanja, za one koji se ne kupaju u moru cijele godine 🙂 . Vidjeli smo ljude koji ulaze u vodu s rukavicama, da im se ne slijepe dlanovi na metalnim rukohvatima. Mi smo počinjali u travnju, najprije do koljena u nekoliko stupnjeva ‘otopljenog leda’, poslije kratko i dublje, uz sve više adrenalina. A onda potpuni ulazak kao u drugu dimenziju, kad hladnoća potresa iz inercije sav organizam i kad refleksi preživljavanja sublimiraju u čisto zadovoljstvo. Bitno je da to zbližavanje s vodom bude postupno i prijateljsko, uz samopouzdanje da se ništa osim radosti ne može dogoditi. I da je sunčano. I da smo zdravi kao Vikinzi. I da nikad ne traje dulje od par minuta 🙂 . Evo fotografije koja je snimljena 11. svibnja 2024. godine, a to da sam tada bila u vodi može potvrditi i psić s obližnje platforme susjeda, koji se ipak nije odlučio na skok u valove 🙂 .
U blizini brane (Slusena) na Ami, u okružju prirodnog zelenila, izgrađen je Natur park, koji se upravo dovršavao kad smo bili tamo. Uz postojeće stepenice na vrh nasipa koji šetnicom kroz šumu obilazi sportske terene (među kojima je i staza za utrkivanje motora !), uređeno je mjesto za odmor, smještaj i održavanje bicikala. Postavljene su tribine do vode te izgrađene dvije drvene kuće u tradicijskom stilu, s nagorjelim pločama vanjskog oplošja. U jednoj se čuvaju čamci i održavaju sanitarije, a iz kuće visokog krovišta s otvorom na vrhu otvaraju se kadrovi fronte naselja preko puta ili dijagonale Kanala prema središtu grada. Svaka biljka, ploha i klupa imaju promišljeno mjesto i funkciju, u ekološki i estetski skladnoj cjelini.
S druge strane mogu biciklom do Valby parka s plažom, tematskim vrtovima i golemom livadom na čijim rubovima u proljeće bujaju jorgovani, a ljeti se održavaju koncerti na otvorenom od kojih ‘grmi’ južni dio grada.
Mogu sunčanim danom šetati Vesterbro grobljem koje zelenilom i sadržajem podsjeća na park, u kojem je dozvoljeno voziti bicikl, a uz cvijeće i spomenike zaposleni provode ‘lunch break’.
Mogu trčati drvenim platformama iznad vode uz Merriot hotel i jesti sladoled na terasi pred Rosenbergom.
Mogu skakati po trampolinu ugrađenom u pločnik na putu prema Nyhavnu, na kojemu skaču djeca i turisti i cijele obitelji.
Mogu se kupati na pješčanoj plaži Svaenemuellea na sjevernoj rezidencijalnoj četvrti Kopenhagena u kojoj se nalaze brojna veleposlanstva, u jedno od njih išli smo ishoditi vizu.
Mogu se popeti na krov IKEA-e preko puta Fisketorveta i gledati tračnice i vlakove kao veliku igračku željeznice i glavni kolodvor s druge strane.
Kad god poželim, mogu izaći iz grada. Deset minuta od centra puteljkom Amagera u lako ograđenim prostorima kraj biciklističkih staza uz malu pomoć ljudi žive ovce, škotska goveda i konji. Kod Valbija smo susreli i snimili ljame. A na plutači kraj Slusena vidjeli smo jednom i tuljana. Tuljanicu, zapravo, saznali smo (ne znam kako su drugi to znali 🙂 ). Vidjeli su je dok se odmarala na platformi uz most i dali joj i ime.
Kretanje i skupljanje
U prirodi se mogu baviti korisnim aktivnostima. Ljeti mogu brati divlje jabuke i ringloe i, a ujesen krupne kupine, najcrveniji šipak na svijetu i tamnomodre trnine za čaj i zdrave kompote.
U reciklažnom dvorištu na putu prema parku Valby mogu, na primjer, uzeti vješalicu za odjeću koji mi nedostaje i strip na danskom, da vježbam malo danski, a ostaviti termosicu koja mi je preteška za izlete i višak šalica za kavu. To je prava samoposluga.
To je najbliže onome da ‘čovjek dobije što treba, a dâ što može’. Može se uzeti bilo što što složeno i upotrebljivo čeka da ga uzme onaj kome treba i da ostavi ono što mu više ne treba, kao u nekom besplatnom izložbenom prostoru u kojem eksponat koji nam se svidi možemo ponijeti sa sobom. Naravno, asortiman nije neograničen, ne možemo tako dobiti dizajnerski naslonjač, na primjer, koji stoji cijelo bogatstvo (Danci su spremni za vrijednost i dizajn platiti) ili stan 🙂 koji stoji sve više milijuna kronera (u izlozima agencija za promet nekretninama slike i brojke). Kupnja i prodaja stanova je živa, na osnovi stabilnog rasta i uređenih zemljišnih podloga i bankarskih uvjeta. Svaki dan na nekom prozoru ili balkonu natpisi ‘Till Salg’ ili ‘Sold’, i novi stanari dolaze.
Komun – reciklaža
Na reciklaži možemo naći knjige, ploče, igračke, posuđe, namještaj… I to su upotrebljivi predmeti, katkad gotovo novi, ostavljeni jer mogu poslužiti, ima dosta ljudi koji u dinamičnoj ekonomiji i kulturi (osobito edukaciji) privremeno borave i ostavljaju predmete prilikom selidbe. I mi smo na kraju boravka u Kopenhagenu dosta stvari ostavili na reciklaži, a veći dio donirali interesentima aktivnim putem društvenih mreža.
Dakle, svaki put kad odnesemo papir, staklenke ili plastične boce ‘preko puta’ na reciklažu, možemo pogledati što ima na njenim policama, što nam treba ili možemo spasiti od bacanja. Tako se posao ‘bacanja smeća’ ili korektno rečeno ‘odnošenja korisnog otpada koji nije smeće’ (kako mi lijepo znamo govoriti o tom predmetu!), tako se taj trud ili obveza pretvara u nešto ugodno ili zanimljivo. Onoga koji daje, veseli to što ne baca ono što drugome može poslužiti, a onaj koji prima ujedno je onaj koji daje, pa se u toj dinamici gubi odnos nejednakosti.
Uz obližnja reciklažna dvorišta (svaka zgrada ‘zna’ kojem pripada), tu su i kvartovski i područni centri, s punom infrastrukturom za odvajanje vrsta otpada. U onom koji smo posjetili bilo je četrdeset kategorija, a zadnji je ostatak koji ne ide na daljnju obradu (zanimljivo da je u tu kategoriju, to jest kontejner, spadao i pluteni čep našeg novogodišnjeg šampanjca 🙂 ). Na raspolaganju za konzultacije kamo staviti koji ‘otpadak’ stoje namještenici, a za one koji doniraju ili uzimaju donacije, volonteri, a svi s kojima smo razgovarali, od igle do reciklaže, govore engleski, tako da nema govora o ‘gubitku u prijevodu’.
Zanimljivo je da tekst koji počinje naslovom ‘Zaljubljena u grad’, završavam pričom o reciklaži. I to nije bez temelja. Kopenhagen možemo zavoljeti i zbog te iskrene brige za ostatke potrošačkog obilja, zbog sredstava koje je uložio u to i rješenja do kojih je došao i koje primjenjuje, a ne priča samo o njima i najavljuje kako će ih realizirati. To osobito može cijeniti osoba koja te priče i ta načela i te najave i ta opredjeljenja sluša cijele svoje bolje polovice života i sita je tih priča i najava.
U pogledu recikliranja Kopenhagen ‘means business’. To je grad koji svoje ostatke skuplja i koristi. Skuplja na najotvoreniji i najdiskretniji način (vidi opis bacanja smeća na stubištu i pumpi koji ga ‘isisavaju’ s ulice), a koristi za kogeneraciju (istodobno stvaranje električne i toplinske energije). Netko može reći da se grije ‘na smeće’, ali ne čini samo to, već se i na smeće i skija!
Kopenhagen je uspio razbiti odbojnost prema ‘otpacima’ i integrirati ih u komplementarne funkcije. Genijalni projekt Bjarka Ingelsa, CoppeHill, omogućuje da se na mjestu gdje se smeće pali može skijati, a s vrha promatrati grad kao s planine. Koja sjajna ideja u zemlji bez brda i dolina sagraditi ‘brdo’ s postrojenjem za spaljivanje otpada i povezati ugodno s korisnim! Popeli smo se padinom ogromne građevine s profilom piramide i ne mogu reći da je bijeli dim koji je izlazio kroz filtere i pročistače imao miris proljetnog lahora (malo se ipak osjetilo što se ‘tu kuha’ 🙂 ), ali sâma činjenica da smo se u blizini takvog giganta spalionice mogli kretati i penjati, a u blizini stotine ljudi živjeti i stanovati, pokazuje razmjere ovog ekološkog uspjeha.
Nastavit će se.
Ada Jukić
Zagreb, 05.05.2025.
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, drugi dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, treći dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, četvrti dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, peti dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, šesti dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, sedmi dio [piše Ada Jukić]
