Slika grada
Nyhavn, foto Ada Jukić
Ovo je slika koja se očekuje kad je riječ o Kopengahenu. Razglednica pročelja Nyhavna. Ili opušteni prizor s Gammel Stranda, monumentalni prsten Kongens Nytorva. Ali počela sam slikama novog naselja da pokažem kako grad može biti prepoznatljiv i po suvremenoj produkciji, po kreativnim rješenjima mreže aspekata stambene funkcije, a ne metražom arhitekture za nužni boravak.
Naravno, nisu sva moderna naselja u Kopenhagenu jedinstvena ni cjelovita, nemaju iste resurse niti perspektivu, ali nastojanje da se i u planiranju budućih i revitalizaciji postojećih gradskih struktura unese više sadržaja i pokrene javni prostor, a njegov potencijal razvije i učini dostupnim, osjeća se u svakom kvartu koji sam posjetila. U starinskim bulevarima Valbyja postavljene su skulpture, sprave za igru i vježbu, gredice u kojima mogu vrtlariti stanari. Evo što su učinili od jednog pothodnika u starom Sydhavnu.
Videoinstalacija u pothodniku stanice metroa, foto Ada Jukić
Mjesto i Vrijeme
Stjecajem okolnosti u Kopenhagenu sam boravila nekoliko puta tijekom dvije godine, pa sam ga upoznala u svim godišnjim dobima, osim srca kalendarske zime. Najbliže tome bio je studeni i po njemu bih mogla zaključiti kako je kad je prava zima. Ali nije. Možda je to rezultat klimatskih promjena ili je prekratak period za zaključak, ali u tim parovima proljeća do jeseni u Kopenhagenu bilo je toplije nego sam očekivala, a i kad je bilo hladno, bilo je sunčanih dana.
Studeni je više određen svjetlom, to jest sivilom, i vjetrom, nego hladnoćom. Puše do kosti, ali puše i u proljeće, vedri vjetar; ljeti iznenađuje, razmiče oblake i donosi miris pučine. Jedna od sjajnih funkcija vjetra je sušenje, sat vremena poslije pljuska ulice su suhe i parkovi bez blata. Novembarski vjetar je snažan, udara jarbole i vodu kao bijesan, šiba kišu i zavlači je pod rukave kabanica, ali život se nastavlja. Majke u golemim biciklima i prikolicama prevoze djecu.
Studeni je mjesec koji se Dancima čini najdulji u godini, vjerojatno stoga što im sjećanja s ljetovanja do tada izblijede (vole putovati, napose u južne i egzotične krajeve i malo ih grize savjest zbog ekološkog traga koje ostavljaju njihovi avionski letovi), a novogodišnja uzbuđenja treba čekati. Da se premosti novembarska ‘siva zona’ trude se, kao i cijelom potrošačkom svijetu, trgovci svojim adventskim ponudama.
Toplina sjevera
Danska je poznata po sustavu javnog centralnog grijanja. I to iz kogeneracije, istovremene proizvodnje topline i električne energije. Učinkovito, pouzdano. Vruće. U Kopenhagenu se dimnjaci energana ističu kao srednji prsti u sjevernjačku zimu. Samopouzdani stupovi infrastrukture umiruju prirodni rizik. Na južnom ulazu u veliki kanal, koji krivuljom bumeranga integrira grad, blizanke Avedorea, do kojih vodi ravna biciklistička staza (bili smo na pola puta, pa odgodili za cjelodnevni izlet). Na sjevernom vrhu, Amageru, na strani glasoviti Copenhill.
Život u gradu
To što sam toliko puta i toliko bila u Kopenhagenu, omogućilo mi je da steknem dojam o tome kako je tamo živjeti. Ne kako je odsjesti tri dana u hostelu i posjetiti turističke atrakcije, što je također sjajno, stotine tisuća turista to rade tijekom cijele godine. Ali ne ni kako je tamo stvarno živjeti, ići na posao, voditi djecu u vrtić, otplaćivati hipoteku za sve skuplje stanove, već s ugodne pozicije sudionika i promatrača. Stoga je moguće da mi se učinio ljepšim nego je onima koji u njemu stalno borave. Ali upoznala sam ga više nego oni koji su u njemu tražili samo najljepše strane i nije mi manje drag kad sam upoznala i neke njegove manje nedostatke.
Ovo nije faktografski prikaz komparativnih prednosti života u danskoj metropoli niti želim opisati znamenitosti Kopenhagena, svaki ih grad ima i pokazuje. Već kako je živjeti u gradu koji se nalazi na vrhu ljestvice poželjnih gradova u svijetu. U vrijeme kad sam tamo bila, bio je na drugom mjestu (iza Beča?) po nekom mjerenju, objavili su to u ‘Amagerliv’-u lokalnim novinama koje sam čitala da vježbam danski. O tome kako je učiti danski i može li se što naučiti, drugom prilikom, ali ne mogu odgoditi reći da je manje težak nego poseban i manje težak nego duhovit! Određeni član imenice stoji na kraju, a ne ispred riječi, ‘d’ se u pravilu čita ‘l’ koji se ne može izgovoriti, ‘a’ se čita ‘e’, ali ne uvijek, a dva ‘a’ su ‘o’, ali nisam sigurna… U tekstu prepoznajemo riječi bliske njemačkom i engleskom, a kišobran se piše ‘paraply’ i izgovara kao što bi rekli Francuzi 🙂 .
Nastavit će se.
Ada Jukić
Zagreb, 17. veljače 2025.
Foto Ada Jukić
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, treći dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, četvrti dio [piše Ada Jukić]
