Pohvala Biciklu
Dostupnost je vitalna karakteristika Kopenhagena, a glavnu ulogu igra bicikl. Kopenhagen je grad koji možemo obići biciklom. To ne možemo, na primjer, u Barceloni ili Parizu, u kojima sam bila u vrijeme u koje sam posjećivala Kopenhagen. Biciklom se mogu obići dijelovi tih turističkih zvijezda, ali ne cijeli grad i ne takvim ‘komforom’ i sigurnošću kao u danskoj metropoli.
Foto Ada Jukić
Dok su u drugim gradovima, uključujući i one koji se proglašavaju ‘bike friendly’, dva kotača na dnu prometne ljestvice, na uskoj liniji između vozila i pješaka, biciklisti u Kopenhagenu predstavljaju prometni ‘prvi razred’, pred njima se automobili zaustavljaju s gotovo ‘očinskom pažnjom’, uostalom odmaknuti zelenim otokom, proširenjem pločnika ili drugom usporavajućom strukturom. Moj dojam grada ne bi bio ovakav, da ga nisam upoznala na dva kotača. Samostalno, bez čekanja na bus, metro ili vlak, iako nema ništa frekventnije i pouzdanije nego javni prijevoz u Kopenhagenu. Ne mogu reći jeftinije, jer cijena ovisi o danu u tjednu i dobu dana, duljini prijevoza i vrsti, ali općenito i cjenovno prihvatljiv. Ali tko bi se vozio busom, kad može voziti bicikl.
Kakav je to osjećaj kad možemo u svakom trenutku, pa i kad pada kiša, s kabanicom kao jedrilica na vjetru, uz malo opreza, ali punim plućima, do posla, faksa, dućana ili kina, zaustaviti se kad hoćemo i vratiti se, ako promijenimo mišljenje.
Dimenzije širine
Kopenhagen ima dovoljno prostora. Za ljude, bicikle, vozila, prirodu. Ništa nije nategnuto do pucanja, ne inzistira se do krajnosti, principi se ne primjenjuju geometrijskom oštrinom. Petkom navečer čuje se buka alkoholom raspoloženih grupica, na pločniku ima tragova kućnih ljubimaca, čula sam jednom turiranje nekog oldtimera… Toleriraju se odmaci i iznimke. Pronalaze se rješenja i razvijaju. Potiče se dobro ponašanje. Na ploči pred kupalištem desetak metara od stambenih zgrada postavljena ploča zahvaljuje kupačima (ne zabranjuje) da galame, snimaju, skaču u vodu i roštiljaju. Sve što ne mogu tu, mogu na drugom, za to predviđenom i opremljenom mjestu.
Zgrade su dovoljno razmaknute, šetnice široke, parkovi prostrani, etaže visoke. Ali na rubu Amager Faelleda, iz smjera Oerested bulevara, počinje izgradnja zgrada od komponenata nalik kontejnerima. Na južnom dijelu Islands Bryggea, u blizini pješčane plaže i slikovitog vikend naselja, par nebodera dižu se tik do pločnika, a prizemlje je niže nego kod starijih zgrada. Građevinski kompleksi postaju gušći.
Malo pomalo, šareni, globalni, zabavni, privatni i profitni sadržaji potiskuju tradicionalne ili postignute urbane vrijednosti, ali ne bez reakcije i bez obzira. Nešto od tih gubitaka teško je zaboraviti.
Too Good to Be
U vrijeme kad smo prvi puta kupili nešto po modelu Too Good to Go (opis u sljedećem ulomku), postojala je Irma, danski lanac trgovina, koji je upravo u sljedećim mjesecima, pred našim očima, prestao postojati. To je bio jedan od gubitaka, ne jedini koji smo uočili, ali neopoziv i neposredno izložen kao ilustracija da i u utopiji postoje vrste koje mogu izumrijeti i da ništa nije zaštićeno vlastitom vrijednošću, već tržišnim kriterijima. Irma nije bila najjeftinija.
U Irmi je bila bilo najugodnije kupovati. Ukusno uređen interijer, dovoljno prostora za kupce i kolica, kvalitetni proizvodi, vlastite marke, katalozi, promocijske aktivnosti. Jedan od Irminih dućana nalazio se u našoj zgradi, na uglu, samo par katova ispod i par koraka dalje, pa smo svjedočili njenim posljednjim danima i prestanku rada takvim intenzitetom, kao da ispraćamo osobu koja nam nije ostavila adresu.
Već kad smo došli, najavljivao se Irmin odlazak, ali nekoliko je tjedana funkcionirala prije nego se na ulazu pojavio natpis i počela rasprodaja proizvoda i opreme. Prostor nije ostao prazan. Na to mjesto došla je nova trgovačka kuća, s većinom onih proizvoda koji su tu i bili, ali bez onog Hygge ugođaja, kojim nas je šarmirala Irma.
Too Good to Go
Spomenula sam ovaj, ekološki i tehnološki dostupan način kupnje, u kojem smo uživali u Irmi. Putem aplikacije uplatili bismo unaprijed određeni iznos za proizvode pri kraju roka upotrebe ili na drugi način nestandardne, koji ispune veliku papirnu vrećicu. Cijena je simbolična, a paket u najmanju ruku obiman, a katkad raskošan, kao primjer na fotografiji, ako je uspijem naći. Ali najvažnije je bilo iznenađenje, jer nismo znali što će biti u vrećici. Naručivali smo sezonsko voće i povrće, a postoje i paketi s pekarskim i mesnim proizvodima.
Najljepše, najraznovrsnije i najpunije Too Good to Go vrećice punili su u Irmi. Dućan koji ih je naslijedio nije ih uspio slijediti. U međuvremenu se cijena povisila, a proizvodi u vrećicama smanjili i ‘stanjili’, tako da je projekt čuvanja dobre hrane ‘na izmaku’ postao manje povoljan. Još jedan mali gubitak.
Nastavit će se
Ada Jukić
Zagreb, 15.04.2025.
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, drugi dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, treći dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, četvrti dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, peti dio [piše Ada Jukić]
