Prvi i trajni dojmovi
Dvije stanice metroom od aerodroma do Oeresteda s krivuljom Bella centra i urbanim ‘akvarijima’ pod vijaduktom s prugom, a onda od Kay Fiskersa autobusom u smjeru Sjaellandsbroena, sat vremena od izlaska iz aviona, ulazim u Sluseholmen. Ulice naselja nose imena jazz glazbenika vezanih za Kopenhagen, pa i moja ima ime koje ‘mogu slušati’. I kuće imaju imena, pa ću poslije (kad malo naučim danski) saznati da prolazim kraj kuće lipa, kestena ili jelena. U krugu od stotinjak metara su dom zdravlja, ljekarnica, cvjećarnica, optičar i servis bicikla. U samoj zgradi samoposluga i kavana s bibliotekom i postoljima za računala, preko puta reciklažno dvorište u koje stanari donose i upotrebljivi namještaj i kućanski pribor, a odnose oni kojima trebaju.
Bella centar, foto Ada Jukić
Ono čega nema
Prvo me iznenađuje i oduševljava ono čega nema. Nema reklama. Bar onih velikih, upadljivih, agresivno osvijetljenih, za koje se postavljaju posebne instalacije, kojima smo izloženi kod nas. U stambenom naselju nema automat klubova ni kockarnica. Nema ni pritiska prometa, automobili ulaze u garaže, a brzina kojom se mogu kretati je petnaest kilometara na sat. Podzemne garaže pod svakom zgradom (zapravo, ‘podmorske’, jer su prizemlja malo viša od morske razine), a u okolici javne garaže koje svojim izgledom, brojem etaža i razvedenih fasada (ima ih čak s balkonima s biljkama) podsjećaju na zgrade. Rijetke otvorene plohe za parkiranje, izdvojene i ‘razbijene’ na manje cjeline apostrofirane u pravilu zelenilom, određene su za stanare ili su komercijalno na raspolaganju uz jasne uvjete, među kojima je termin u kojem se mogu koristiti te posljedice nepridržavanja pravila. Električna vozila kreću se gotovo nečujno, a pješačke zone i suženja kolnika još ih više umiruju.
Silhuete stambenih zgrada do šest katova, standardnih mjera i usklađenih boja, ali autorski jedinstvenih i prepoznatljivih, koje zrcale na mreži kanala, mostova, parkova i uređenih obala, ostvaruju umirujući, ali ne uspavljujući poticaj. Ljudi trče, veslaju, plove, plivaju, sastaju se i sjede uz čašu vina na otvorenom.
Klupe na svim stranama i javnim površinama, mogu sjesti pred semaforom. Ima ih toliko i takvih su oblika, da sam se spremala predstaviti ih u posebnom tekstu. Tribine uz obalu i ležaljke uz kanale, ispružimo se i okrećemo prema suncu kao suncokreti, možemo staviti kapuljaču, karnevalsku masku, nitko se neće osvrnuti.
Gradnja grada
U dvogodišnjem periodu u kojem smo povremeno posjećivali Kopenhagen, u neposrednom okruženju zgrade u kojem smo stanovali dovršena je škola s okolnim sadržajima, uključujući reprezentativno stepenište. Slična je i škola u obližnjoj Stoeberigade na Teglholmenu, ukupno u kvartu četiri školske zgrade i odvojena gimnastička dvorana. Djeca se igraju na ograđenim vrhovima škole, visoko od prometa i buke, a stepeništem se penju i spuštaju do ulaza i platformi na vodi i igrališta s pijeskom.
U planiranom roku (pisalo je na ploči) useljena je zgrada sa stotinjak stanova za studente (blizina Allborg sveučilišta) i manje obitelji te je uz nju iskopan kanal. Dovršeni su komunalni radovi u nastavku Bryggebroen mosta i stanice metroa (Sluseholmen i Havneholmen) linije M4, sve vrhunski tehnički opremljene i individualizirane umjetničkim instalacijama. Definirana je cesta sa svim sadržajima (pločnici, javna rasvjeta, zelenilo, semafori koji čekaju uključenje) i naznačena (longitudama hrastovih greda) obala novog kanala uz koji će se graditi blok novih zgrada. Jedna zgrada je rastavljena, ne srušena, već pažljivo rastavljena na komponente (ponovo će se upotrijebiti?) u sklopu projekta izgradnje novog stambenog kompleksa koji smo ‘ostavili’ u tijeku izgradnje.
Na ulazu na gradilišta koja počinju utiskivanjem rastera stupova u pješčano tlo i betoniranjem tako osnaženih temelja, sve informacije o predmetu gradnje i izvođačima radova, rokovima te pravilima pristupa. Tu su ploče s oznakom broja dana u kojima se na gradilištu nije dogodila nezgoda, a na većini su brojevi veći od nekoliko stotina. Unutar ograde slagalice kontejnera s uredima ili za smještaj zaposlenika. Zanimljivo je kako se gradilišta odnose prema tekućim funkcijama okoline. Od proljeća 2023. obilazili smo golemu ogradu oko gradilišta buduće stanice metroa, ilustriranu grafitima s temom razvoja života na zemlji. Svako premještanje ruba i ograde pratile su izmjene trasa s uputama za smjer kretanja i asfaltirane rampe za prolaz biciklista. Kako su radovi napredovali, ograda se postupno otvarala i povlačila, pa su građani mogli vidjeli napredak gradnje, a na kraju se potpuno povukla i friz o evoluciji života je nestao 🙂 .
Nastavit će se…
Ada Jukić
Zagreb, 05.03.2025.
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, drugi dio [piše Ada Jukić]
Kopenhagen, grad u kojem želim ostati, treći dio [piše Ada Jukić]
