Hektor je junak gubitničke strane, pa stoga izaziva posebnu empatiju. Njegovim likom Homer ostvaruje najslojevitiju strukturu, bez idealiziranja i pristranosti koju očekujemo s ‘druge strane’. Ima sve osobine velikog čovjeka, ali nije natčovječanski nepokolebljiv. Hrabar ratnik zna i posustati u boju (saveznici ga opominju da se više angažira u borbi), ali ustrajan vođa i strateg prodora do grčkog logora (kad je Zeus privremeno na trojanskoj strani). Pouzdan sin i nježan suprug i otac, obziran čak i prema tuđinki koja je (naoko) uzrok vojnog napada. Helena ga toliko hvali, da se uplašimo da će ga pokušati zavesti svojim Afroditinim zamkama 🙂 . Zanimljiv je njegov odnos s bratom Parisom. S jedne strane spočitava mu njegovo ponašanje, to jest da je plašljiv, lijen i nedovoljno motiviran, ali sklon je povjerovati da se može promijeniti. U odlučnom sukobu s Ahilejem, Hektor doživljava najveće poniženje, dok trči oko zidina pred očima sugrađana i rodbine, i samo njegov tragični kraj omogućava da se ta epizoda izgubi u cjelini njegovog opusa. Tragedija koja pogodi njegovu obitelj, ne samo u trojanskom padu, već onome što slijedi poslije poraza, ropstvo Andromahe i smrt Astijanaksa (što saznajemo iz drugih antičkih djela), pritišće njegovo ime kao konačna i nepravična kazna.
Ilustracija Ada Jukić
Sadržaj
Od (A)hila do Z(eusa) 2
Hektor i Njegova Braća** 4
Hektor u Zamahu 5
Hektorovo Šesto Pjevanje 6
Hektorove Bitke 8
Hektor i Pučani 11
Hektor i Ptica 11
Usponi i Padovi 13
Buđenje i Budućnost 14
Tko je ubio Patrokla 14
Hektorov Kraj i Kraj Ilija 16
Napomene 17
Literarni izvori 17
LINKOVI 17
Od (A)hila do Z(eusa)
Ahilej spominje Hektora u Prvom pjevanju u prepirci s Agamemnonom. Povrijeđen što mu oduzima Briseidu (koju je ‘pošteno’ zaslužio kad je razorio ‘svetu Eetionovu Tebu’, kako se žali majci Tetidi) upozorava tvrdoglavog ahejskog vođu na to kolike će mu gubitke nanijeti trojanski vođa kad grčka vojska ostane bez ‘najboljeg Ahejca’ (kaže za sebe).
‘ … a pomoći ti u nevolji imati nećeš
Kada od Hektora stanu ljudomore ginut i padat
Mnogi junaci, …’ (I, 241-243)
U Drugom pjevanju, u stihovima u kojima se (značajno kraće od prethodnog popisa grčkih snaga) navode trojanske i savezničke čete, Irida se (u liku Prijamovog sina Polita) obraća Hektoru, nakon čega on raspušta skupštinu i izvodi vojsku na brežuljak ispred grada. Homer nam ga ‘službeno’ predstavlja.
‘Trojcem bijaše vođ sjajnošljemac veliki Hektor,
Prijamov sin, iza njega junaci u oružju bjehu
Najbolji, ….’ (II, 816-828)
Hektor zna da je na njemu, kao najstarijem Prijamovom sinu, najveći teret obrane grada i obvezuje ga to što od njega očekuju Trojanci. Ono čega se boji nije smrt, već negativno mišljenje javnosti, iako je i tada bilo mogućnosti upravljanja tim mišljenjem i ispravki ‘spinovima’. U borbi u kojoj se ne samo Hektor, već i drugi najveći junaci i jedne i druge strane, nađu u situaciji u kojoj je potrebno povlačenje, nađe se izgovor, radi se o (ne)sklonosti bogova, a ne kukavičluku, svi su izloženi preokretima božanskih raspoloženja.
Rizičan Hektorov pothvat je izlaz iz obrambene pozicije i napad na oslabljene ahejske snage, s planom potpunog uništenja neprijatelja i njegovih brodova. Dio je to Zeusove igre koju je obećao šarmantnoj Tetidi, kako bi se pokazalo koliko Grcima vrijedi (uvrijeđeni) Ahilej, a zbog svima poznatog ishoda ta se igra, u kojoj vrhovni nebesnik potpiruje nadu u sigurnom gubitniku, djeluje posebno okrutno. Zeus inače, svojim odnosom prema smrtnicima (napose, smrtnicama) i njihovim uvlačenjem u svoje obiteljske i bračne mutne vode te prepuštanja ili nedovoljne i zakašnjele intervencije kojima im pokušava pomoći, ostavlja gorak dojam. Pri tome nije osobito koristan ni svojim izravnim potomcima, a slabički popušta ljubomornoj Heri, što u ‘Ilijadi’ ilustrira osobito dirljiv Sarpedonov slučaj. Dakle, u jednoj fazi trojanskog rata, Zeus je na Hektorovoj strani, ali ni podrška najjačeg saveznika ne znači pobjedu, kad su u pitanju spletke i interesi jače motiviranih protivnika.
Hektor i Njegova Braća**
Hektor je jedan od pedeset Prijamovih sinova koji žive u prostranom dvoru ‘tesanog kamena i glatkih trijemova’, smještenih (u pedeset soba) uz svoga oca i majku. Samo je Paris, koji se naknadno priključio obitelji (zna se zašto i kako) u drugom objektu koji je, u blizini, sam sagradio. Sve to otkriva nam Homer u kratkim crtama, u Šestom pjevanju, dok Hektor žuri Gradom, kratko izbijajući s ratišta. Prijam ima i dvanaest kćeri, pa Hektor doista ima puno sestara i braće, od kojih neke i neki dobivaju svoju ‘ulogu’ u ‘Ilijadi’. Najsloženiji je njegov odnos s Parisom.
U jednom od prvih nastupa u Epu, Hektor je ljut na mlađeg brata koji se, nakon susreta s Menelajem, sakrio.
‘Nesretni Parise, prvi ljepotico, ženaru ludi,
Varavče! (III, 39-40)
Paris se usudio s puta brodom dovesti udatu ženu i svoj grad izvrći nevolji, ali se ne usudi boriti s njenim mužem. Slična spočitavanja Hektor upućuje (a Paris krotko prima) i u nastavku radnje, ali niti prvi konačno odustaje od pokušaja da aktivira brata, niti ovaj prestaje s nejednolikim učešćem u borbi, konstantna je samo njegova privrženost Heleni, začuđujuća nakon svih tih godina. Ovom prilikom saznajemo kakva je Parisova percepcija Hektora:
‘Vazda je srce u tebe neslomljivo sjekiri nalik,
Koja kroz panj ide iz ruke onom, što građu
Umjetno teše lađenu, od sjekire jača mu zamah,
Ti neprestrašljivo tako imadeš, u grudima srce’ (III 60-63)
Ima li veće pohvale trojanskom vođi iz usta slabijeg brata i grčkog Homera! Ponesen trenutkom i vlastitim riječima, Paris prihvati dvoboj s Menelajem, a obje zaraćene strane naprave ozbiljne pripreme za’ turnir’ (uključujući složene zakletve i ceremonije pogubne za janjce). Bio bi to napeti trenutak, tko će pobijediti od dva Helenina muža, ali svi koji su pročitali ‘Ilijadu’ znaju kako je bilo i kako je Paris ponovi osramotio Hektora i razočarao Helenu.
Pod velikim pritiskom, Hektor će otvoreno reći što misli o bratu.
‘Kad bih ga vidio ja k Aidu gdje silazi u dvore
Reko bih, da već u duši ne poznajem nemile tuge.’ (VI, 284-285)
Uzgred, biti Afroditin ljubimac nije beznačajna stvar ni u ratnim okolnostima. Božica ljubavi osigura bjeguncu s mejdana ugodan dnevni boravak u (van)bračnoj ložnici, a angažman na bojnom polju raspirio mu je libido.
‘Nego hajdemo leći, nasladit se ljubavi hajd’mo…’ (III, 441),
kaže Paris Heleni, dok Agamemnon proglašava pobjedu.
Hektor u Zamahu
Nakon Pandarova kobnog istupa kojim ranjava Menelaja, a Agamemnona predstavlja kao najbrižnijeg brata na svijetu (za razliku od bratskih odnosa njihova oca i strica!), zameće se boj u punom sastavu, s pojedinačnim okršajima koje Homer pokazuje epskim krupnim planovima. Prije akcije Agamemnon kao smion, ali popustljiv predvodnik, kombinira šibu i mrkvu u poticanju vojskovođa na jače zalaganje, a znakoviti su i načini na koji oslovljeni reagiraju. Odisej se rasrdi, pa vođa povuče riječi, ali mladi Diomed mirno prihvaća Agamemnonovu kritiku. Za razliku od njega, potomak oholog tebanskog napadača Kapaneja, Stenel, žestoko odvraća nadređenom (ne pada jabuka daleko od stabla).
U borbi koja slijedi, a Homer je opisuje takvim detaljima od kojih bismo u filmu otklonili pogled, Hektor ne samo da je u sjeni Diomeda, već trpi i Sarpedonovu kritiku zbog nedovoljnog zalaganja i prepuštanja težine bitke saveznicima. Tek kad ga te riječi ‘za srce ujedu’, Hektor se razmaše kopljima i potakne Trojance.
Svi ovi istupi uvod su za puni emocionalni zamah najvećeg trojanskog junaka.
Hektorovo Šesto Pjevanje
Tu je neodoljiv i kao vojnik i suprug i otac, iako se okolnosti u kojima se, u trenutku kad Grci nadvladavaju, po savjetu brata Helena, udalji s ratišta, ne čine posve primjerene. I dok odlazi na predah po zadatku, hrabri Trojance, koji ostaju na borbenom polju. Prije velikog Hektorovog nastupa u rodnom gradu, odvija se duhovita digresija Diomeda i Glauka (detaljnije u tekstu o Diomedu, vidi LINK).
A onda, od 236. stiha do kraja ‘Šestice’, Hektor je puni protagonist i ta dionica značajnija je od sljedeće u kojoj s Ajasom dijeli megdan. Njegov susret s majkom, pa ženom Andromahom i sinom Astijanaksom i na kraju Parisom i Helenom predstavlja ga u antologijski cjelovitoj, ljudskoj, toploj i snažnoj slici.
Hektor ulazi kroz Zapadna vrata, i okružen ženama koje raspituju se za svoje muževe i srodnike, upućuje se u Prijamov dvor, kao složenu strukturu u kojoj borave njegova brojna braća i sestre s obiteljima. Tu susreće svoju majku koja mu postavlja pitanje (koje bi mu postavio svatko u toj situaciji, a napose njegovi suborci):
‘Dijete, zašto si došo izišavši iz boja ljutog?’ (VI, 254),
Majka kao majka pronalazi opravdanje i nudi sinu napitak. Trezveni Hektor odbija vino koje ga može oslabiti, iako Hekaba drži da vino daje snagu umornom čovjeku (još jedan primjer i sitnih opreka koje ne isključuju jedna drugu).
U nastavku Hektor pokazuje kakav je znalac i u vjerskim pitanjima pa određuje što i kojem božanstvu treba učiniti, kako bi obuzdalo Grke, napose, Diomeda. U prvom redu to je Atena, koju (kao božicu mudrosti uvrijeđenu što nije proglašena najljepšom!?) ni molbe Trojanki ni cijeli Olimp neće skloniti na njihovu stranu. Ali to ne znači da će molitelji odustati. Hekaba odabire dragocjeni plašt (sidonske produkcije, koju su s puta donijeli Paris i Helena) kojom će prekriti Atenin kip, ali, iako od toga neće biti koristi. To što čovjek zna da se nešto neće ostvariti, a ipak se tome nada, i pokušava ostvariti, otkriva još jednu stranu ‘ljudskog’. S malim sinom u zagrljaju, u jednoj od najdirljivijih scena koje slijede, Hektor u istom dahu žali tragični ishod Troje i svoje obitelji i polaže očinske nade u svijetlu Astijanaksovu budućnost.
Hektor se bori za slavu, a ne život, pa ni pobjedu. S jedne strane, ne želi se osramotiti pred ‘svojim ljudima’, s druge želi zauzeti mjesto u povijesti.
‘Nego se Trojaca ja i dugohaljki Trojanki bojim,
Ako li budem od borbe ko strašljivac bježao kakav;
Ni srce mi to ne da, jer navikoh vazda valjanim
Biti i vazda se hrabro među prvim Trojcima borit
Stječući veliku slavu i ocu i samome sebi.’ (VI, 441- 446)
Zanimljivo je kako Hektor prelazi preko konkretne Andromahine primjedbe koja se tiče vojnog pitanja. Žena koja danima pažljivo sa zidina promatra događanja na ratištu, primijetila je neprijateljske aktivnosti na određenoj lokaciji (kod smokve, gdje je najosjetljivija točka na zidinama) i na koju su u nekoliko navrata dolazili Grci, pa savjetuje muža vojskovođu da iskoristi to mjesto i taktiku u borbi s manje rizika. Ali Hektor, koji joj slatkorječivo izrazi razumijevanje i podršku u pogledu njenih strahova, na ovaj prijedlog uopće se ne osvrće. On ga svojim patrijarhalnim, mjedenhaljnim i junačkim uhom vjerojatno ne registrira, jer zna što žene trebaju znati i činiti, a to se odvija u unutrašnjim odajama i za tkalačkim stanom.
I tu Hektor potvrđuje da zna kakva je sudbina Troje i ponavlja ono što je Agamemnon rekao u Četvrtom pjevanju,
‘Doći će jednom dan,…’ (VI, 448)
Ali i u toj slici poraza, vidi sebe junakom i to mu je dovoljna vrijednost. U daljnjim tragičkim, napose euripidovskim interpretacijama, u pričama o padu Ilija i drugim slavnim gubitnicima, ide se častohljepljem toliko daleko, da se poraz gotovo slavi kao izvor slave. Ima gradova koji žive u ‘neslavnoj svakodnevici’, a drugi se proslave veličanstvenim padom. U ‘Trojankama’ Kasandra (literatura navedena u Uvodnom tekstu (LINK) tješi slomljenu Hekabu. Kaže joj kako su Ahejci svojim dolaskom priskrbili Hektoru glas prvoga junaka, a to ne bi postigao da nije došlo do rata.
Hektorove Bitke
U Sedmom poglavlju Hektor se u dvoboju suočava s Ajasom. Ishod borbe u najmanju ruku je dvojben, Hektor je nakon nekoliko snažnih udaraca poklekao pred grčkim gorostasom s neprobojnim sedmerostrukim štitom, ali se, zaslugom viših sila, dvoboj prekida i završava razmjenom darova (pri čemu grčka strana, kao i u Diomedovu slučaju s Glaukom, bolje prođe). Mač koji će Ajasu pokloniti Hektor imat će kasnije još jednu opjevanu ulogu. Ono što je, međutim, manje očekivano od ishoda dvoboja, bilo je ono što se dogodilo prije njegova početka. Jer kad Hektor, preneseno rečeno, ‘baci rukavicu’, nitko se na grčkoj strani ne usudi odgovoriti na izazov. Slabi Menelajev pokušaj isključi se u trenutku. Tek kad se Nestor u svom zamornom i samohvalnom govoru požali na nova pokoljenja, javi se toliko dobrovoljaca, da je potrebno provesti ždrijeb. Iz Sofoklovog ‘Ajanta’ saznajemo kako su i tada junaci znali ‘muljati’, pa Teukar ističe da je njegov hrabri brat u kacigu stavio kamen, a ne komadić zemlje kojim se služe oni koji ne žele biti ‘izvučeni’.
Zgodno je i kako se protivnici prije početka borbe obraćaju jedan drugome, ističući svoje borbene vještine. Kao što mogu plakati, junaci se mogu i hvaliti i rugati protivnicima, a to im Homer omogućuje ne samo prije, već i usred bitki, kad se čini da nema vremena za ‘govorancije’.
Uzgred, što se potankosti o junačkim obračunima u bitkama tiče, Euripid implicitno Homera stavlja u pitanje. Tesej se u ‘Pribjegarkama’ pita kako se uopće može znati tko se s kim sukobio u tijeku bitke, kad u gužvi i pometnji borbe za život nema mogućnosti za’ razgledavanje situacije’. Homer, međutim, opisuje poimence stotine okršaja i junaka, s detaljima o udarcima i ranama koje su jedan drugom zadali i ishodima tih sukoba. Sam Euripid trudi se objasniti kako je neki njegov lik (sudionik) došao do podataka (primjer Glasnik u’ Feničankama’ s izvještajem o napadima Sedmorice na zidove Tebe).
Dvoboj Hektora i Ajasa dovede do primirja u kojem obje strane pokapaju poginule, ali i konsolidiraju snage za nastavak borbe. Izmjenjuju se pobjede i porazi sukobljenih, a što se pojedinačnih nadmetanja tiče, u jednoj epizodi pred Hektorom ustukne i Diomed. Mladi grčki junak oklijeva, bojeći se da ne ‘ispadne’ kukavica, ali ga umiri pametni Nestor, koji u Hektorovom žaru vidi Zeusove prste.
Među grčkim junacima ističe se i Teukar, Ajasov polubrat koji s njim nastupa u simbiozi. Zaklonjen velikim štitom odapinje strijele, a cilj mu je, nakon što je usmrtio osmoricu, pogoditi Hektora. Kad umjesto njega pogodi drugog Prijamovog sina, Gargationa, Homer učini jednu od ‘najcrvenijih’ usporedbi na krvavom polju ratnih stradanja.
Kako je glavu mak oborio na drugu stranu,
Koji je najedro zrnjem u vrtu od proljetnih kiša,
Tako obori glavu i onaj stisnutu šljemom.’ (VIII, 306-308)
Hektora štiti Apolon, pa Teukar ne uspije u svojoj ubilačkoj namjeri, ali stradaju Hektorovi uzdodrže, koje on, bolna srca, ali učinkovito mijenja. Hektor uspije raniti Teukra i izbaciti ga s bojnog polja, a sam se (kao lav ili vepar) baci na Ahejce u bijegu. U naponu snage, Hektor Grcima izgleda zastrašujuće kao Gorgona ili ratoborni Ares.
Zanimljivo je da je Teukar, zapravo, rođak Hektoru koga zove ‘bijesnim psom’. On je potomak trojanske princeze, Laomedontove kćeri, koju je Telamonu predao Heraklo te je Ajasov polubrat po ocu. A Agamemnon koji ga bodri i hvali dok strijelama pogađa Trojance, u Sofoklovom ‘Ajantu’ vrijeđa ga da je sin robinje! Teukar ga ogorčeno podsjeti na njegovo vlastito frižansko porijeklo (po Pelopu). Vođa Grka ima kratke grčke korijene, pa je jasno da se i tada, kao i danas, mogu najžešće boriti (i vrijeđati) bliski suparnici.
Iako dvoboj Hekrota i Ajasa završi ‘neodlučno’, odnosno pomirljivo, jasno je da je Hektor u njoj stradao više, ranjen je u vrat i pao na leđa pod udarom golemog kamena koje je na njega bacio protivnik. Agamemnon se veseli kao pobjednik.
Ipak, pod Zeusovim utjecajem stvari na bojnom polju idu u prilog Trojancima, molbe grčke delegacije za povratak Ahileja u borbu ne uspijevaju, uz silna uvjeravanja opisana u Devetom poglavlju, dok u Desetom Diomed i Odisej vrše zločinački izvidnički pothvat bez kojeg bi ‘Ilijada’ mogla biti (opisan u nastavku o Diomedu).
U nastavku Agamemnon svojim borilačkim uspjesima demantira sve koji ga ne smatraju junakom, a kad se, ranjen, povuče iz bitke, nastupa Hektorovih ‘pet minuta’. On ubija sličan oluji, dok ga ne zaustavi Diomed pogotkom kopljem u šljem. Kada i drugi grčki prvaci, uključivo Diomeda i Odiseja, budu ranjeni, a Ajas istisnut iz bitke, dođe do kritične točke, u kojoj se Ahilej, koji je već najavio povratak kući, zainteresira za situaciju, a Nestor dolazi na ideju da ga na bojnom polju zamijeni Patroklo.
Hektor i Pučani
U sredini ‘Ilijade’, u Dvanaestom pjevanju, Hektor dospijeva do neprijateljskog teritorija na kojem su njihovi brodovi i šatori, a koji su dodatno osigurali zidom (Zeus će poslije dopustiti Posejdonu da ga sruši i vrati obalu Helesponta u zatečeno stanje). Jarak (sa zabodenim kolcima) koji su oko zida iskopali Grci sprječava pristup trojanskih bojnih kola, pa Pulidamas daje Hektoru savjet da siđu s konja. Pučanin Pulidamas se kao savjetnik poslije ponovo javi u teškim situaama. I dok ga u prvom slučaju Hektor posluša, kad mu zbog nepovoljnog znaka, predloži uzmak, žestoko mu se suprostavi.
Zanimljiv je početak Pulidamasova istupa koji govori o Hektorovom odnosu prema podređenima. Otvoreno mu spočitava što ga, kao pučana, kudi kad (s drugim mišljenjem) istupa u vijeću. Jasno mu je i zašto je tako, ‘glavni žele imati sve po svom’. Ali to pokazuje Hektorovu aristokratsku stranu, koja, uostalom, nije ‘strana’ ni drugim vojskovođama i istaknutim likovima. Odisej istuče Tersita kad iznese kritiku velikaša, a u bitkama se očekuje da masa poslušno slijedi svoje vođe. Ipak, u prijelomnim trenucima može doći se kratkotrajnog obrata odnosa moći, pa moćnici to imaju u vidu.
Hektor i Ptica
Loš znak za Trojance dolazi s neba. Radi se o orlu i zmiji, koja ga uspije ugristi i izbaviti se iz njegovih kandža. Pulidamas to tumači kao upozorenje na poraz i predlaže povlačenje. Međutim, Hektor nije sklon ‘slušati ptice’ i kao da je otprije iritiran uplitanjem vračeva i proroka u ‘državnička pitanja’, čvrsto je drugog uvjerenja. On se ne osvrće na let ptica i ne mari za njih, pa metaforički zaključi:
‘Jedna je najbolja ptica, za otadžbinu se borit!’ (XII, 243)
Hektorov odnos prema nebeskom znaku, odnosno njegovo odbijanje da prihvati ‘poruku’, prilično je iznenađujući. Vračevi kao tumači božanske volje uživaju utjecajan status, a postupci tumačenja znakova sofisticiraju se do rimskih antičkih vremena. Proročišta se konzultiraju prije značajnih pothvata, iako njihove dvosmislene poruke ne osiguravaju uspješnu odluku. U konkurenciji institucija koje ‘znaju budućnost’, Krez preliminarnim pitanjem provjerava nekoliko proročišta prije nego im postavi strateško pitanje (Herodot).
Status vrača ne osigurava naklonost vlastodržaca, jer u nekim okolnostima od njih traže najveće žrtve. Agamenon je užasnut Kalhasovim zahtjevom da žrtvuje Ifigeniju, ali je to na kraju spreman učiniti. Tiresija otkriva Kreontu da je za spas Tebe potreban život njegovog sina Menekeja (Euripid, ‘Feničanke’). U Euripidovoj tragediji ‘Heraklova djeca’ Demofont prije borbe s Euristejem konzultira gatare i proroke, a na djevičansku žrtvu koju traže dobrovoljno pristaje Heraklova kći Makarija. Najjače su pod utjecajem nebeskih znakova mase. Kad jednom čuju što treba poduzeti, građani ne ostavljaju ni najvećem autoritetu mogućnost da to izmijeni (stoga Kreont pokušava spasiti Menekeja prije nego Tiresija kaže Tebancima ono što je rekao njemu), a vojska, koju loši znakovi mogu obeshrabriti, na povoljne reagira euforijom (‘cikću’ od zadovoljstva).
Hektor koji ne vjeruje ‘u ptice’ sigurno nije ‘nevjernik’. U replici Pulidamasu kojom odbija ‘ptičji argument’, poziva se na Zeusa kao vrhovnog vođu (koji sam šalje znakove posredstvom svoje ptice, orla). A u Šestom poglavlju Hektor osobno daje instrukcije svojoj majci i ženama u pogledu molitvi Ateni za spas Troje. I inače ne dolazi do izražaja njegov drugačiji stav u vjerskim pitanjima. Odbijanje nepovoljnog znaka rezultat je poleta, ‘navale adrenalina’ usred bitke, u kojoj osjeća pobjedničku snagu i ne želi se u tom trenutku povlačiti. Čovjeka punog samopouzdanja ne mogu pokolebati ni nepovoljni nebeski znaci.
Usponi i Padovi
Ponesen pobjedničkim žarom, Hektor snažnim udarom kamena probija vrata grčkog logora i poziva Trojance da se uspnu na bedem, tjerajući Ahejce u bijeg. Ali, bojno polje je pod promijenjenim uplivom božanskih sila. Zeusu popusti zanimanje za bitku, a to iskoristi Posejdon i svim se silama založi za Ahejce. Grci zaustavljaju trojanski ‘momentum’, pa Hektor posluša treći Pulidamasov savjet o povlačenju. Međutim, u potrazi za preživjelim suborcima, naiđe na Parisa koji je raspoložen za borbu. Ponovo se suoči s Ajasom koji je smetnuo s uma uljudni rastanak poslije prekinutog dvoboja s Hektorom, pa ga vrijeđa, a nebesa ponovo šalju orla kao podršku grčkoj strani. Trojanski vojskovođa se i tu ne da impresionirati ‘pticom’, ali u nastavku ponovo pada pod, ovaj put još jačim, Ajasovim udarom kamenom. Hektor gubi svijest i krvari, pa ga izvedu iz bitke i njeguju na obali Ksanta.
Padovi, ranjavanje, povlačenje i vraćanje Hektora u borbu izmjenjuju se gotovo ritmički pa, iako se sam Apolon kao, između ostalog, božanstvo ljekarništva, brine za njegov oporavak (samoinicijativno ili na Zeusov nalog), ne možemo se oteti dojmu da je Hektor iscrpljen. Dok se na grčkoj strani izmjenjuje desetak vojskovođa (od kojih je, doduše u ovoj fazi, većina ranjena), Hektor je uz Sarpedona i Glauka ( a i ova dva bit će uskoro ‘izbačena iz igre’) te povremeno Eneju, konstantno pod pritiskom, pa je pitanje koliko će mu snage preostati za obračun s Patroklom, a kamo li Ahilejem, koji se, odmoran, dosađuje, duri i zabavlja sviranjem forminge 🙂 .
Buđenje i Budućnost
U XV pjevanju Zeus (koga je Hera prethodno zavela i uspavala) budi se i reaktivira na trojanskoj strani, posebno dirnut stanjem u kojemu je Hektor. Nakon kratke ljutnje na ženu (kojoj, kao i obično, brzo oprosti i oraspoloži se kad je vidi uplašenu) otkrije joj cijeli scenarij budućih ratnih zbivanja (kao da to ona ne zna 🙂 ). A zna i Homer i svi Homerovi znalci. Tko će koga ubiti, od Patrokla, Hektora i Ahileja. Ali sve se to odgađa, kao u seriji koja traje nekoliko sezona. Apolon ozdravlja Hektora samo da može ubiti Patrokla, pa sam postati žrtvom. Sve se zna, ali još se nije dogodilo.
Tko je ubio Patrokla
Hektor klikće od radosti i hvali se nad umirućim Patroklom,
‘… odličan ja sam na koplju… ‘ ( XVI, 835).
U to je uvjeren i Ahilej, pa zato Hektora mrzi i živog i iživljava se nad njim kad ga ubije. Ali Patroklo, prije nego izdahne, umanjuje ulogu Hektora. Prvi ga je, kaže, oslabio Apolon, Letin sin, koji mu je skinuo (Ahilovo) oružje i učinio ga ranjivim, inače ne bi bilo dovoljno ni ‘dvadeset takvih junaka’, pretjeruje. Drugi ga je pogodio mladi Euforb (koji se nakon pogotka nije usudio suočiti s njim, iako je razoružan). Tek treći ga je pogodio i ‘dokrajčio’ Hektor, a preuzima svu slavu. Da mu još zagorča trijumfalni trenutak, Patroklo Hektoru najavljuje skoru smrt, što i Zeus uzima u svoje pragmatične kalkulacije. Malo kasnije će, gledajući pobjedonosnog Hektora, sažaljivo reći,
‘Jadniče, jošte ti smrt na pameti nije, a blizu
Već ti je ona,…’ (XVII, 201-202).
A dok se obraća besmrtnim konjima (koje je Ahilej prepustio Patroklu u njegovoj zamjenskoj misiji), olimpski vrhovnik zaključuje općenito o čovjekovoj sudbini:
‘Nema doista ništa žalosnije, nego je čovjek
Od sveg, što god diše na zemlji, što god se miče.’ (XVII, 446-447)
Koliko bi se ljudi koji trpe moglo s time složiti! Ali Hektor, dok se petom upire o mrtvaca i izvlači svoje koplje, pun je ponosa i dobre nade.
Bitka se nastavlja. Dvadeset šesti dan Ilijade nema kraja, a ni Hektor odmora, a ako se i najmanje povuče ili zaustavi, izložen je kritici, napose saveznika. Glaua ga, ogorčen gubitkom Sarpedona i povlačenjem Hektora pred Ajasem, koji je došao u pomoć Menelaju u obrani Patroklovog tijela, zove:
‘Prva ljepotico ti, o Hektore, slab si u borbi! ‘ (XVII, 142)
A tako se Hektor obraća Parisu kad ga kudi zbog kukavičluka. Pripisivati junaku atribute kojima se hvale žene, čini se efektna pogrda.
Da dokaže da Glauk nema pravo, Hektor mu prvo ‘kudi pamet’ (to nije jedini put da se protivniku, čak i kad raspolaže argumentima, ‘oduzima razum’ jer ima drugo mišljenje 🙂 ), a potom opravda svoje ponašanje božanskim uplivom (Zeus katkad junaka ‘ojunači’, a katkad preplaši), čime, zapravo, priznaje da je kritika bila opravdana). Na kraju se ‘primi posla’ i krene odlučno u borbu, s uputom kritičaru (Glauku) da obrati pažnju na ono što će učiniti.
Hektor se mora suočiti s Menelajem, koji se nakon Patroklovog pada (možda zbog straha od Ahila) žestoko angažira u obrani njegovog tijela, uz kojega je i veliki Ajas, koga je pozvao u pomoć. Borba oko mrtvog Patrokla, razumljivo, još je žešća nego je bila za Kebriona i Sarpedona, i dulje traje, a Apolon potiče Hektora kad god mu ‘popusti žestina’ ili skrene sa strateškog cilja. U takvoj jednoj digresiji, Hektor naumi domoći se Ahilejevih konja, koji nepomično stoje i plaču za svojim palim gospodarem (poslije ćemo čuti kako ih Ahilej kudi zbog toga što su dopustili da se to dogodi, kao da je to njihova krivica). Kad se ipak pokrenu i predaju ‘na upravu’ Automedonu, ovaj se ubojstvom protivnika malo utješi zbog Patroklovog gubitka.
Vraćajući se u žarište bitke oko Patroklova tijela, Hektora gotovo preplaši Menelaj (koga je ojačala Atena), pa se Apolon ponovo mora umiješati, a bitka se rasplamsava do te mjere, da Ahejci odluče poslati po Ahileja. A kako je Ahilej reagirao na vijest o smrti prijatelja, bit će riječi u njegovoj epizodi. I tu ima pretjerivanja u izrazima srdžbe, tuge i suzama, te se ponovo obraća majci. Ona se angažira u nabavci novog oružja koje će izraditi nitko drugi do Hefesta. To oružje nije samo božanskog porijekla i ‘ubojitih performansi’, već edukativno i umjetnički vrijedno, napose štit i njegova tri prstena, s ilustracijama života u gradu, na selu i prirodi (pastirskom okružju) koje Homer opisuje s divljenjem. S takvom opremom na leđima i perspektivom osvete, Ahil se počinje smirivati
‘Bog mi je oružje dao, o majko, kakvo i valja
Da bude djelo božansko, što ne može čovjek načinit.’ (XIX, 21-22)
Hektorov Kraj i Kraj Ilija
Ono što Ahilej, oboružan božanskim oružjem, nadljudskom snagom i neljudskom mržnjom, učini Hektoru, toliko je strašno, da je teško opisati. Pa iako Homer potresnim detaljima opisuje Hektorovu izgubljenu borbu i smrt, ‘nema srca’ do kraja prepustiti ga ‘srdžbi pogubnoj Pelejeva sina’, kojom je počeo ‘Ilijadu’, niti je završiti padom Ilija. Umjesto toga, u nevjerojatno dirljivom, pomirljivom i poetskom finišu ratne epopeje, Ahilej i Prijam u ‘nemogućem susretu’ ostvaruju humani odnos, a Hektor dobiva doličan oproštaj u gradu kojeg uskoro neće biti. Kraj ‘Ilijade’ nije sretan, ali nije toliko nesretan, kako je mogao biti. I nakon najvećih gubitaka, postoji nešto što nas može utješiti. Budućnost nije samo crna.
Ada Jukić
Zagreb, svibanj 2026.
Napomene
Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)
**U skladu s koncepcijom teksta koji povezuje Ep i Film, naslovi poglavlja pisani su velikim početnim slovima, a tekst uključuje asocijacije na filmske naslove ili sadržaje.
Literarni izvori
Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer ‘Odiseja’, isto
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Tragedije Sofokla, Eshila i Euripida
Djela Platona i Aristotela
Povijest umjetnosti Staroga vijeka
Kazalište, Film, Internet
Homerovi akcijski junaci 1: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 2: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 3: AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 4: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 5: DIOMED [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 6: HEKTOR [piše Ada Jukić]
BLU RAY: TROJA, povijesni [osvrt Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]
