Ovogodišnji Pula Film Festival, koji se uobičajeno održava sredinom srpnja, odgođen je zbog korone, pa se uz privolu nadležnog stožera i stroge sigurnosne mjere održao od 29. kolovoza do 04. rujna 2020. godine. Možda je bolji termin bio 22. kolovoza, zbog očekivanih vremenskih prilika i zainteresiranih turista koji se vraćaju zadnjeg vikenda u kolovozu, a u odnosu na druge priredbe, pa i kulturne prirode, koje su se održale u srpnju, mogao se održati i u originalnom terminu. Ali, sad kad je bio i prošao, isključeni su scenariji alternative. Prvi dan prognozirane su oluje, ali gotovo u zadnji trenutak nebo se raščistilo i otvaranje 67. Pulskog filmskog festivala održano je u prihvatljivim vremenskim uvjetima.

Foto AJ

Otvorenje Festivala održano je bez vatrometa (prema lokalnim medijima, na razočaranje Puležana, ali u skladu s nastojanjima protiv svjetlosnog i zvučnog zagađenja, kao sporedna ali ekološki korisna posljedica korona pandemije). Slabije sponzorirani PFF učinio je odgovarajuće korake u pogledu ušteda troškova, pa su uz izostanak domjenaka i proslava, za pojedine medijske djelatnike izostali paketi iznadjenja (koji su se u pravilu sastojali od sponzoriranih reklamnih sitnica). A i u gotovo praznoj prometnoj okolici Arene nekim je medijima (uključujući moju malenkost) uskraćena pogodnost gratis parkiranja prije početka projekcije. Za taj stav ima utemeljenja u broju motoriziranih akreditiranih novinara, kojih je, prema odjeku Festivala, bilo u velikom broju. Navedenu činjenicu ilustrira fotografija parkirališta pod Arenom na našem Facebooku.

Film otvaranja bila je drama u švicarsko-hrvatskoj koprodukciji ‘Mare’, redateljice Andree Štake.

Mare (2020.), redateljica Andrea Štaka, trajanje 84 minute

Film sa ženskom tematikom redateljice koja ne živi na ovim prostorima, ali radi filmove čija je radnja vezana za njih. Prvi film ‘Gospođica’ osvojio je Zlatnog leoparda u na Locarno Film Festivalu te Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu (domaća publika uvijek je blagobaklona prema ‘gastarbeiterima’). Njezin sljedeći film ‘Cure – The Life of Another’ (2014.) nije ostavio osobit dojam. ‘Mare’ je već i prije Pule imao svoj festivalski put (Berlin i FEST 2020), i od njega se puno očekivalo. Priča o nezadovolj(e)noj ženi (Marija Škaričić) koja s troje djece i mužem živi blizu dubrovačkog aerodroma neki su (neutemeljeno) proglasili suvremenom Madamom Bovarie. Mare će se upustiti u stravstvenu ljubavnu vezu sa sezonskim radnikom iz Poljske. Sve se to odigrava u maloj sredini u kojoj svi živi kao pod povećalom. Osjetljiva situacija odvija se dramaturški i redateljski površno, ali pretenciozno, što je stav koji na festivalskim pozornicama može polučiti efekt.

Tereza37 (2020.), redatelj Danilo Šebedžja, trajanje 100 minuta

I Danilo Šerbedžija prihvatio se ‘ženske teme’. Glavna junakinja Tereza (Lana Barić, koja je ujedno i scenaristica ovog filma), žena u prosječnom braku i obiteljskom krugu, ne može postati majka. Dok njezina sestra ima troje djece, Tereza pokušava zatrudniti, ali dolazi do spontanih prekida trudnoće. Kako godine prolaze (naslovnih 37 godina), njena želja postaje jača, a pokušaji očajniji. Na uzgredni savjet svoje doktorice, potražit će u slučajnim avanturama novog oca svojeg budućeg djeteta dok mjesecima otsutni suprug pomorac (Leon Lučev) zarađuje radeći na brodu. Situacija se odvija na nivou anegdote u kojoj se teško uspostavljaju vremenske koordinate. Činjenica da u jednoj konzervativnoj sredini mlada žena čiji je muž poslovno odsutan pokušava na otvoreno promiskuitetan način riješiti svoj problem, nije uvjerljiva, ali je priča je intrigantna, pratimo je sa zanimanjem i u konkurenciji ovogodišnjeg glavnog programa, donijela je ‘Terezi 37’ nekoliko, i to glavnih Zlatnih Arena (maska, montaža, sporedna ženska uloga, scenarij, režija i najbolji film).

Glas (2019.), redatelj Ognjen Sviličić, trajanje 80 minuta

‘Glas’ je svoju hrvatsku premijeru imao početkom ove godine i o njemu smo pisali (vidi LINK. Sviličić se dotakao osjetljive teme, utjecaja Crkve, odnosno, šire, institucije na pojedinca. Glavni lik, mladić u katoličkom internatu, trpi snažni pritisak svoje okoline kojem ne želi podleći, ali to ima svoje posljedice. Impresivnu ulogu ravnateljice Internata kao suptilne zlostavljačice ostvarila je Belma Salkunić kojoj je izmakla Zlatna Arena. ‘Glas’ je najlošije prošao u raspodjeli mnoštva nagrada (više nego je bilo filmova u Glavnom programu) na ovogodišnjem Festivalu, možda i zbog osjetljive teme kojom se bavi, ali ne samo zbog teme. Medjutim, i za odličan film, primjerice, svojevremeno ‘Oprosti za kung fu’ (2004.), koji je kao filmsku vrijednost otkrio FILM.mag.net i dodijelio mu naslov najboljeg filma godine (vidi LINK) Sviličić nije dobio priznanje u Puli. To se promijenilo u koincidenciji s ‘međunarodnim priznanjem’ njegovog ‘Armina’ (2007.), koji je dobio dvije Arene, za glavnu mušku ulogu i scenarij. Spomenimo da je Ognjen Sviličić, uz spomenute, snimio i filmove ‘Da mi je biti morski pas’, ‘Dva sunčana dana’ i ‘Takva su pravila’.

Mater (2019.), redatelj Jure Pavlović, trajanje 97 minuta

Film koji ima intenzivan ‘život’ na raznim svjetskim festivalima (Busan 2019, Varšava 2019, Cottbus 2019, FEST 2020, Cinedays 2019…). Redatelj je u film ubacio eksperimentalnu komponentu kamerom fokusirajući tijekom cijelog trajanja filma na glavni lik, dok su likovi i prizori u drugom planu mutni ili zamagljeni. Priča o kćerki (Daria Lorenci-Flatz) koja dolazi posjet majci na dojmljiv način pokazuje odnos dvoje bliskih ali suprostavljenih osoba, od kojih dominantna majka (Neva Rošić) nameće svoju volju, ali zbog bolesti ovisna je ne samo o kćeri, nego i drugim ljudima i sustavu. Film ima nekoliko vrhunskih scena (kao u staračkom domu koji je prikazan u svojem lažnom sjaju i bijedi). Završnica je pomalo sentimentalna. Prigovor bi se mogao odnositi na prikaz protjecanja vremena u nekim dionicama (smrt i pogreb jedne od starica koja dolazi u posjet bolesnici). ‘Mater’ na stilski uočljiv način progovara o nekim osjetljivim temama, kao što je odnos prema starosti u suvremenom hrvatskom društvu.

Ideš? Idem! (2019.), redatelj Ljubo Zdjelarević, trajanje 96 minuta

Na pitanje zašto se ovaj film našao u glavnom programu Pulskog filmskog festivala može se jednostavno odgovoriti. Zašto što je godišnja produkcija hrvatskih filmova bila ‘mršava’, a trebalo je nekako popuniti glavni program, a ovaj film je imao i kino distribuciju i kao takav dobio je ulaznicu za pulsku Arenu. Sniman za ciljanu publiku s youtube ‘zvijezdama’, očekivalo se da će i ta publika ispuniti i kina, međutim, youtubovci svoje ljubimce vole gledati na računalima u intimi svojih domova. Novinarska projekcija i kinopremijera bila je zanimljiva youtuberima, zbog pratećih domjenaka. Sniman minimalnim sredstvima, film govori u djevojci koja s par prijatelja putuje iz Zagreba u Istanbul gdje će se jedan od njih okušati u gamerskom dvoboju sa svojim turskim ‘neprijateljem’. Film više podsjeća na turističku razglednicu nego na pravi film, a sve što se odigrava podsjeća na amaterske videospotove.

Ribanje i ribarsko prigovaranje (2020.), redatelj Milan Trenc, trajanje 97 minuta

Šerbedžija se uz svoj brijunski projekt Teatra Ulysses odlučio glumiti i južnije. Za glavnu ulogu naslovnog lika Petra Hektorovića u televizijskom filmu Milana Trenca ‘Ribanje i ribarsko prigovaranje’ prema istoimenom kapitalnom djelu hrvatske književnosti, nagrađen je Arenom u Puli. Milan Trenc (prema čijem stripu je snimljen blocbuster ‘Noć u muzeju’) pojavio se u ulozi redatelja u filmu koji je trebao biti punokrvna povijesna kostimirana drama, ali rijetki su uspjeli nadići ograničenja TV produkcije, kao primjerice Spielberg svojim ‘Duelom’ (1971.). Trencovo putovanje u redateljske vode nije donijelo ulova življeg nego su u filmu mrežom ulovljene ribe, nepokretne kao da su izvučene s Konzumovog ili Lidlovog štanda. Posebno je degutantna scena s janjetom s kojim se tijekom plovidbe igraju, a onda ga u slast pojedu. Klasično štivo ovako obrađeno bit će jedino zanimljivo školarcima kojima se ne da čitati školska lektira.

Robert Jukić, Vodnjan, 06.09.2020.

Facebook