Novi film Ognjena Sviličića gledala sam na premijeri u Branimir centru u Zagrebu 21. siječnja 2020., neposredno prije puta u inozemstvo, pa nisam odmah stigla o njemu pisati. Ali za to vrijeme ‘Glas’ me pratio, mislila sam o filmu i pokušala prognozirati kakav će prijam dobiti. Ne kod festivalske, već kinopublike. Jer činjenica je da ovaj film svojom ozbiljnom temom i minimalističkim stilom, bez olakšavanja prijema zabavnim, romantičnim ili akcijskim motivima, predstavlja zahtjevan sadržaj za koji masovna publika ima malo stpljenja. Sviličić je sigurno toga svjestan, ali ostaje beskompromisan, kao i junak njegovog filma.

Novele i film

Kao autor i scenarist popularnih televizijskih serijala i novela (Stipe u gostima; 2008. – 2014.), autor ‘Glasa’ zna kako privući publiku i mogao bi napraviti kalkulirani filmski hit, ali on to ne čini i svoje filmsko stvaralaštvo čuva od ‘populističkih’ formula. Filmski opus Ognjena Sviličića izražava društvenu kritiku i refleksije na probleme ‘malog čovjeka’ koji ne isključuju (kao ni kod drugih interpreta velikih tema) vrlo specifične kontekste i vrlo posebne ljude.

Glas ; Fotografiju ustupio 2i Film

Pri tome njegov smisao za humor ili finu ironiju djeluje sinergijski s ozbiljnim sadržajem. Zapravo, to čini karakteristiku njegovih najboljih ostvarenja. Duhovitost ne samo rasterećuje teški sadržaj, već mu daje dublju dimenziju.

Najbolji Siličićevi filmovi pored ozbiljnosti problema koje iznose, imaju i karakterističnu dozu duhovitosti i šarma. Primjer je njegov ‘Oprosti za kung fu’. Film je prikazan na Pulskom filmskom festivalu 2004. godine i za nas je (Uredništvo časopisa FILM-mag.net, btw. prvog domaćeg internetskog portala o filmu) bio apsolutno najbolji prikazani film. Glavne pulske nagrade dobila su dva druga filma (znakovitih naslova): ‘Duga mračna noć’ i ‘Ta divna splitska noć’. Samo su arene za glavnu i sporednu žensku ulogu pripale glumicama iz Sviličićevog filma. Ovo je bio povod da kao medij ustanovimo neovisnu filmsku nagradu za najbolji domaći film i time damo mogućnost simboličnog priznanja za djela koja nisu zapažena na postojećim institucijskim kompeticijama (evo podsjetnika na obrazloženje Nagrade na LINKU).

Ognjen Sviličić dobio je još jednu nagradu film-mag.net-a (i skulpturu koja je simbolizira) za svoga ‘Armin’-a (2007.), ali taj film je bio dobitnik, uz dvije arene (za scenarij i glavnu mušku ulogu), toliko međunarodnih priznanja, da je bilo malo potrebe za dodatnom promocijom. U medjuvremenu, broj festivala i drugih prigoda za priznanja na koje su domaći filmovi mogli aplicirati toliko se raširio, da smo, nakon desetak godina dodjele Nagrade, prepustili 🙂 nagradnu aktivnost drugim medijima i organizatorima.

Te mračne filmske teme

Za razliku od svojih televizijskih komedija, Sviličić svojim filmovima u pravilu dotiče teške teme. Potresnu dramu ‘Takva su pravila’ (2014.) snimio je o tragediji dječaka kojeg su pretukli vršnjaci, baziranu na stvarnom dogadjaju. Film prati agoniju njegovih roditelja, skromnih stanovnika velegradskog predgrađa, koji trpe ne samo zbog gubitka sina, već neučinkovitosti i nezainteresiranosti društvenih struktura i odbijanja preuzimanja odgovornosti. Nagomilana frustracija dovodi do eksplozije reakcije u činu koji, u odnosu na uvjerljivost prikaza koji do njega vodi, djeluje više koncepcijski nego realistički, kao teoretska osvetnička katarza, a ne prikaz konca stvarnog slučaja. Još je jedna karakteristika ‘Pravila’ koja ih veže uz novi Sviličićev film, a to je kontinuirani pritisak, nepopustljivost ozbiljnosti. Gledatelj ne može predahnuti u povremenim scenama vedrine ili drugog sadržaja, što je razumljivo za temu ‘Pravila’ i trajnu roditeljsku agoniju, ali mladenački kontekst ‘Glasa’ mogao je pružiti podloge, ako ne za humorističke, bar ironičke ili satiričke digresije od temeljne teme pritiska sustava na pojedinca i njegove reakcije.

‘Glas’ pojedinca

Radnja se odvija u provincijskom đačkom domu koji sponzorira crkva. Uvjeti života, rada i odnosa medju štićenicima i odgajateljima djeluju humano i suvremeno, uz minimalne ali obvezne ideološke zahtjeve. Jedan mladić, kojeg zbog obveza na poslu samohrana majka ostavi u Domu, odbija prihvatiti te konvencije i izlaže se uvjeravanjima i pritiscima da popusti. Film prati stupnjeve i sadržaje pritisaka uže i šire okoline na mladića, a napetost se podiže gotovo do granice tragedije (to što ne prelazi tu granicu, ide u prilog filmu).

Ne radi se o eksplicitnom nasilju nad voljom pojedinca, već o finom, domišljatom, psihološki učinkovitom pristupu, impresivnom u svojoj upornosti baziranoj na uvjerenju u ispravnost cilja. Tim više dolazi do izražaja upornost mladića, koji nema argumenata ni metodologije za obrazloženje svojeg stava, već ga brani gotovo ‘fizičkim otporom’.

U cilju naglažavanja odnosa snaga izmedju pojedinca i sustava do krajnosti, Sviličić homogenizira sastavnice sustava. Odnosi medju odgajateljima, napose ravnateljicom (izvrsna Belma Košutić) i njenim podređenima te vanjskim suradnicima samo su naznačeni, bez vlastite dinamike i razvoja. Scenaristički nisu iskorištene mogućnosti u kojima bi se nositelji autoriteta mogli naći u situacijama (i odnosima) koji bi njihov autoritet mogli staviti u pitanje. Čini se da su svi zadovoljni, osim pridošlice, odnosno da je sve bilo u redu prije njegovog dolaska. Situacija u domu, u kojemu u skladu s liberalnim principima zajedno žive dječaci i djevojčice, idealizirana je, a nekoliko anegdotskih primjera nestašluka dječaka ili zavidnih djevojčica, ne daju uvjerljivu sliku zajednice u kojoj se, pored ugodnih tehničkih i materijalnih uvjeta, mogu razviti složeni međuodnosi i napetosti.

Nepodnošljiva teškoća odustajanja

Utvrđuje se dvostruka nemogućnost popuštanja. U odnosu na ono što pruža, institucija očekuje konformizam kao minimalni izraz reciprociteta, a odbijanje opcija koje se nude neprilagođenom pojedincu demonstrira njegovu nesposobnost prihvaćanja kompromisa. U odmjeravanje snaga uključuju se drugi akteri s manje upornosti ili motivacije, uključujući publiku. Jer ono što motivira junake na zalaganja i odricanja, nedostaje onima koji su prisiljeni na kompromise i za koje su ljudske slabosti, a ne principi, temelji ljudske prirode. Nakon izvjesnog vremena, ljudsko strpljenje i zanimanje popuštaju.

Film

Uz dobru glumačku ekipu i druga filmska obilježja, dobrom ‘Glasu’ Ognjena Sviličića najviše bi doprinijelo malo duhovitosti i ležernosti u prikazu ljudske prirode i odnosa. A to je u svojim najboljim ostvarenjima pokazao da može ostvariti.

Ada Jukić
Oxford, 7. veljače 2020.

Informacije o filmu:

Glas
Glas (2020.)
Maxima Film, Skopje Film Studio, Biberche, 2019. / 2020., 2i Film
Trajanje: 80 min.
Format: 2.35 : 1
Zvuk: Dolby Digital
Scenarij: Ognjen Sviličić & Marijana Verhoef
Glazba: James Newton Howard
Redatelj: Ognjen Svilič
Glume: Franko Jakovčević, Belma Košutić, Klara Mucci, Mia Petričević, Barbara Vicković, Josip Lukić, Petra Krolo, Igor Kovač, Goran Bogdan, Iva Jerković, Karla Brbić

Film je pogledan u kinu CineStar Branimir

Glas – HAVC
Glas – IMDb

Hrvatski film 'Glas' uskoro u hrvatskim kinima, >http://film-mag.net/wp/?p=41413. Fotografije ustupio 2i Film

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 8. siječnja 2020.

Novi film Ognjena Sviličića premijerno prikazan u CineStaru Zagreb, >http://film-mag.net/wp/?p=41547. Fotografije ustupio 2i Film

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 22. siječnja 2020.