Predstava autora i redatelja Bobe Jelčića prikazana u okviru Maratona najboljih predstava Teatra &TD u siječnju 2018. godine

Drage su mi ‘male’ predstave, koje se ne ističu duljinom ni veličinom ansambla, predstave skromne scenografije, bez specijalnih efekata, pokretne kao umjetnički laptopi, ispod ‘uzvišenih’ tema i katarzičnih pretenzija, a opet o ljudskoj prirodi i ljudskoj tragici i kad su komedije, a najbolje su kad su komedije. Ta ‘mala djela’, kao i mali ljudi, ovise’ sami o sebi, o sposobnosti opstanka na osnovi osnovnih  resursa,  na autorskom korijenu i krošnji sposobnosti glumaca, ne ide im u prilog čak ni naklonost publike, koja se (u pravilu) više divi onome izvan svoga dosega, nego onome što govori o njima samima.

Autorski projekt Bobe Jelčića ‘Ko rukom odneseno’ dobio je priznanje (među ostalim, Veliku nagradu Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini te nagrade za glumačka ostvarenja na Danima satire 2015. godine). Ali nikad dovoljno priznanja za ‘Velika mala’ djela.

Ko rukom odneseno ; Fotot RJ

Protagonisti predstave ‘Ko rukom odneseno’ ; Foto: RJ

Predstavu sam u okviru ovogodišnjeg Maratona najboljih predstava Teatra &TD gledala drugi put. Prvi put  oduševila me na premijeri, 2014. godine, pa sam sad mogla pratiti njezin razvoj, male odmake od  početne forme, prilagodbe prostoru, opuštenu igru glumaca. Uz varijacije zrele izvedbe oduševila me humoristička snaga već viđenog djela, izvorna snaga komičnog i apsurdnog u tekstu i kontekstu, poticaj za nov, svjež, premijerni smijeh, homerski grohot na jednu suvremenu nejunačku temu. Uzgred, ono što sam primijetila (ne samo u ovoj komediji)  početna je suzdržanost naše publike u smijehu. Čini se da institucija kazališta kod gledatelja izaziva neka uozbiljena očekivanja i konvencije, pa im je potrebno uvjerenje da se ‘smiju smijati’ prije nego to učine, čak i kad se teško uzdržavaju od smijeha. Dok se smiju drugima, najmanje čemu su skloni je da sami ispadnu smiješni. Veći im je problem da se nasmiju kad se to ‘ne pristoji’, već da im zazvoni mobitel za vrijeme predstave :).

Dakle, smijala sam se kao Chaplinovom ‘Cirkusu’ (nedavno prikazan u kinu Europa uz živu pratnju Zagrebačke filharmonije) ili spasonosnoj kazaljki sata Harolda Lloyda (prikazan u istoj ‘podjeli uloga’ i na istom mjestu). âKao što se ni u jednoj pravoj komediji ne radi samo o smiješnim stvarima, i u ovoj se ulazi u mračni svijet pritiska, frustracije, kontradikcije i paradoksa. A kad i to postane smiješno, radi se o umjetničkoj alkemiji.

Scena je jednostavna do prepoznatljivosti rutinskih stambenih minijatura u kojima se i u stvarnosti odvijaju obiteljske drame. Staromodni štednjak i sudoper ‘u profilu’ čine pravi kut neke bezlične kuhinje, stol s tri stolice za (sva tri glavna) lika guta preostali prostor, tlocrt  linoleuma određuje nepodnošljivo skučenu površinu po kojoj nije moguće kretanje. Ta kuhinjska ‘mjera kaveza’ vizualno izražava ograničenja u kojima žive ti ljudi, njihovu nemogućnost akcije i reakcije, izraza i izlaza. Jedino što im je na raspolaganju, (jednako neproduktivno, ali obvezujuće)  je govor,  pričanje, brbljanje, ponavljanje, fraze toliko ispranog značenja  da se mogu bezbroj puta ponoviti i utišati do šapta, i tako zapravo nitko ne sluša što drugi kaže. Voda do grla…, Stati na loptu…, Gdje mi je glava…,  Nisam svoj…, pa i sâm naslov predstave jedna je od tih fraza. Tako ljudi govore u osobnim kontaktima, telefonom i u kafićima, tako razmjenjuju sms-e i povjeravaju se svojem Facebooku, to su kanali kojima pršte jedinstvene fontane ljudskih duša… Još jedan način ispuhavanja nepodnošljivog pritiska skučene egzistencije je gestikulacija, razmahivanje kao jedini dostupni raspon olakšanja, grčenje udova u gradaciji od nezamjetnoga tika do udaraca šakom i hrvanja.

Radi se o priči o ljubavi i prijateljstvu. Ali, ljubavna veza je prekinuta, a prijateljska lojalnost ostaje u frustrirajućoj poziciji između dviju strana. Na antologijskom kraju predstave, priča se od ‘drugog’ i ‘tuđeg’ problema vraća vlastitoj nesigurnosti i smislu i svrsi. Je li to život zbog kojeg se vrijedi odreći drugih životnih mogućnosti? Možda je odgovor nemogućnost izbora, ali to nije samo smiješno 🙂 .

Ada Jukić

Detalji o predstavi:

Bobo Jelčić: Ko rukom odneseno
Redatelj: Bobo Jelčić
Igraju: Ivana Krizmanić, Marko Makovičić, Jerko Marčić
Vizualni identitet: Niko Mihaljević
Produkcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Kultura promjene – Teatar &TD
Premijera: 28. travnja 2014.

Poveznice:

Kazališna premijera: ‘Ko rukom odneseno’ u Teatru &TD

Dani satire 2015: Nagrade

Maraton najboljih predstava Teatra &TD u siječnju 2018. godine