Grace od Monaka
Grace of Monaco (2014.)
Stone Angels, 2014.
Trajanje: 103 min.
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Olivier Dahan
Glume: Nicole Kidman, Tim Roth, Paz Vega, Milo Ventimiglia, Parker Posey, Derek Jacobi, Frank Langella, Olivier Rabourdin, Roger Ashton-Griffiths, Geraldine Somerville, Robert Lindsay, Nicholas Farrell, Jeanne Balibar, André Penvern, Pascaline Crêvecoeur
Grace od Monaka – Wikipedia
Grace of Monaco – IMDb
Ne vidim razloga za negativni stav kneževske obitelji prema filmu. Princ Rainier (Rim Roth, Pumpkin iz ‘Paklenog šunda’!) prikazan je kao suzdržani ali privrženi suprug, otac i suveren, s problemima zbog političkih i ekonomskih principa (poreznih olakšica za otvaranje novih tvrtki, umjesto monokulture kockarnica u Monaku). Ni jednim kadrom ne potvrđuju se glasine o njegovim nebračnim sklonostima, a ako i boravi na raskošnim jahtama u svojoj luci, to je njegov doprinos glamuroznom prividu Azurne obale koji privlači bogate elite, a zna se da mrvice prihoda od turizma dospijevaju i na dno društvene ljestvice. Potomak Grimaldijevih lukavaca (samo se tako definira način na koji je Monako dospio u ruke njegovih predaka) pušta svoju djecu da se igraju u službenim prostorijama, a svojoj slavnoj ženi, kad upotrijebi glumački talent za ‘opće interese’, može reći: Volim te.
- Grace od Monaka ; Ustupio CineStar
Ukratko, film bi se mogao zvati i Princ Reinier od Monaka ili Kneževska obitelj od Monaka, jer ističe obiteljske vrijednosti, zbog kojih se žrtvuju i umjetničke karijere (na spektakularnoj margini lik dive Marije Callas pokazuje drugačije opredjeljenje, a ona s kontroverznim Onasisom predvodi medijske saveznike kneževske obitelji).
Ono zbog čega bi se aktualna kneževska obitelj mogla uzrujavati je karikatura dvorskog udara (unutar obitelji!), koja, po opsegu i strategiji deminutivna, daje podlogu za dramatični istup naslovne junakinje, kojoj je i tako trebalo više dvorskih uloga. Osim tih sitnih ‘kućnih’ negativaca, jedini pravi negativac ovog filma je general De Gaulle, koji je svoj pozitivni glas ostavio na Radio Londonu, u okviru francuskog Pokreta otpora, a u šezdesetim godinama europske civilizacije vodi kolonijalni rat Francuske protiv Alžira.
Zaplet filma razvija se oko dva žarišta, jedno je dvoumljenje okrunjene glumice da se vrati na film, a drugi, povremeno izražen kao dominantan, politička je kriza, to jest pritisak Francuske na samosvojni Monako, kojemu se Princ hrabro opire. Film ne opisuje cijeli život Grace Kelly (preskače njenu tragičnu smrt), već se koncentrira na događaje u šezdesetim (preciznije, 1962.), kada trijumfira njena kneževska i supružanska uloga. Prijepor oko njenog povratka filmu nije prikazan kao ekstremno pitanje. Odnos njenog supruga daleko je od očekivane isključivosti, a njeno odbijanje uloge ‘Marnie’ više je rezultat stjecaja političkih okolnosti, nego kraljevskog statusa. Grace je zapravo zaključila da je njena uloga ponosne suverenke ugrožene europske turističke destinacije značajnija od uloge u novom Hitchockovom filmu, a ovaj je to primio mirnije nego što bismo očekivali od beskompromisnog redatelja o kojemu je nedavno snimljen jedan slab film (Hitchcock, 2012., Sacha Gervasi), vjerojatno je već imao plavokosu alternativu. Među slabim biografskim filmovima možemo spomenuti i ‘Dianu’ Olivera Hirschbiegela. Pitanje je zašto se, dok su još živi interesi i taštine nasljednika i institucija, snimaju filmovi o slavnim ljudima. S jedne strane, potreban je vremenski odmak, s druge, treba iskoristiti utrživo zanimanje publike, pa se ne odgađa studioznim ili autorskim pristupom.
U ovom filmu radi se o djelomičnom i kompromisnom portretu okrunjene svjetske filmske zvijezde, u vezi koja je bila medijski dokumentirana bajka, a bajka može imati sretan kraj samo ako završi (a ne počne!) vjenčanjem. Podršku u teškoćama lijepe princeze daje joj rječiti svećenik (Franck Langella), u mješovitoj ulozi ispovjednika, psihologa i političkog savjetnika, a spominje se (ne prikazuje) još jedan na Grace utjecajan lik, a to je njen otac, američki skorojević (što europski rojalisti ne zaboravljaju), s kontroverznim odnosom prema svojoj uspješnoj kćeri.
Sve u svemu, Grace je prikazana kao još jedan lik nesretne medijske zvijezde, s kojima suosjećaju mase, a istovremeno djeluje utješno na obične nesretnike. Svaka čitačica društvenih rubrika ili posjetiteljica kina, može reći, Eto, Grace je imala sve, a opet je bila nesretna. Doista, u filmu se izmjenjuju suze s trijumfalnim osmjesima na savršeno fotogeničnom licu. Sve su oči uprte u lice (toaletu) glamurozne žene i film se potrudio da nam je prikaže u različitim obiteljskim i društvenim situacijama u kojima je prikladno i pomno obučena. Politička kriza, čak i uz povijesno utemeljenje, a osobito nespretno umetnuta špijunska priča, djeluju neuvjerljivo i nepotrebno u odbnosu na uzbuđenje promatranja aristokratskih interijera, banketa i dvorskih spletki u drugoj polovici XX stoljeća.
Nicole Kidman dobro je odglumila glumicu, iako manekenski previsoka i s previše naklona naklonim masama. Marija Callas (Paz Vega) otpjevala je ariju iz Puccinijevog Giannija Schiccija, a u sporednoj ulozi slavni Derek Jacobi (televizijski rimski car Klaudije) upoznao nas je s dvorskim protokolom i ceremonijalom. Dovoljno za one koji ne očekuju više. Film je otvorio Canneski festival, koji i dopunjava svoj image slikovitim pozama starleta ili američkih etabliranih zvijezda. Imena proizvođača luksuzne robe na odjavnoj špici potvrđuju vrijednosti koliko se u filmu pazilo na ‘autentične vrijednosti’.
Ada Jukić, Zg, 22.05.2014.
