Diana
Diana (2012.)
Ecosse Films, 2013.
Trajanje: 113 min.
Format: 1,85:1
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Oliver Hirschbiegel
Glume: Naomi Watts, Naveen Andrews, Douglas Hodge, Geraldine James, Charles Edwards, Daniel Pirrie, Cas Anvar, Juliet Stevenson, Jonathan Kerrigan, Laurence Belcher, Harry Holland, Leeanda Reddy, Art Malik, Michael Hadley, Rose O’Loughlin

Diana – Movie Site
Diana – IMDb

Ovo svakako nije film o kojem se može govoriti neovisno o temi (kao što je to moguće kod umjetničkog filma). Film je snimljen upravo kako bi iskoristio zanimanje masovne publike za člana kraljevske obitelji i to dok taj masovni interes postoji. Poznato je kako se i najšira popularnost može istopiti u konkurenciji drugih zanimljivih osoba, osobito kad ih više nema. Stoga i ovaj filmski portret engleske princeze nije dobio onaj povijesni odmak koji će mu omogućiti ako ne da bude dobar film, a ono da bude slobodan od društvenih konvencija.

Prizor iz filma 'Diana' ; Fotografiju osigurao Blitz
Prizor iz filma ‘Diana’ ; Fotografiju osigurao Blitz

Problem biografskih filmova je pristranost. Oni impliciraju ‘ istinu’ o onome koga predstavljaju i kakve god bile namjere pisca biografije (osobito ako se radi o autobiografiji), on prikazuje svoju stranu priče i brani svoju poziciju. On zauzima poziciju svjedoka ‘pod (autorskom) zakletvom’, kojemu bi trebalo vjerovati, jer, eto, piše ‘crno na bijelom’ ili se prikazuje u koloru. Primjer za to (prikazan u kinu prije ‘Diane’) je ‘Moj život s Liberaceom’, u kojem gubitnik u homoseksualnoj vezi s poznatim pijanistom interpretira sebe i svog partnera dirljivom pristranošću, opravdavajući svoje promašaje postupcima hirovitog celebrityja. U nastojanju da u ‘istinitoj priči’ dokaže svoje gubitke, on naglašava obećanje Liberacea da će ga usvojiti (i time materijalno zbrinuti), a tek kad ga ispitivači suoče s pitanjem da li bi pri tome bile isključene seksualne veze s usvojiteljem, ustukne u proračunatom razmišljanju, prije nego će to negirati. Nevjerojatna je čovjekova moć (samo)uvjerenja da je onako kako mu odgovara i da je bolji nego jest.

Nije manji problem ni kad osobu interpretira netko drugi, tko ima obvezu očuvati ‘obraz’ svom junaku ili ga idealizirati. U priči o princezi Diani, nastojanje da se filmom naglase njene dobre strane, a opravdaju njeni upitni postupci, tragično je promašeno. Za sva odstupanja od uzvišenog ponašanja dobre Princeze, nađeni su uzroci i krivci: muž koji je imao ljubavnicu, kraljevska loza koja joj je ograničila susrete s djecom, ljubavnik s tradicionalnim stavovima koji joj ne pomaže oko realizacije njihove veze i, a to je nekako ‘podmetnuto’ kao uzrok njene tragedije, što je određenog dana i u određenoj situaciji, nije nazvao telefonom…

Rastavljena Diana prikazana je usamljeno, izdvojena iz svoje bračne, roditeljske i obiteljske sredine, koja se u okviru svog kraljevskog kućanstva može dosađivati ili zabavljati, ali ona izabire humanitarni angažman. Ima samo njegovateljicu s kojom razmjenjuje psihoanalitička tumačenja i prijateljicu koja sve zna i koja joj u svemu može pomoći, a njen susret s djecom, izveden je, iz razumljivih razloga, diskretno i bez detalja, u jednoj sceni, kao potvrda majčinskog instinkta i hipoteze da su joj predali djecu na stalni boravak, bavila bi se samo s njima, a ne ljubavnim osnodima. Diana je prikazana na svojim protokolarnim putovanjima te u humanitarnoj aktivnosti koja uključuje i hrabre istupe, ali i proračunatu ulogu u medijima, s kojima održava korisne kontakte.

Glavni scenaristički problem nije bilo kako opravdati njenu ljubavnu vezu, već kako opravdati dvije. Uvriježeno je da se ženi (iz visokog društva), može tolerirati jedna životna, fatalna i nekompromisna ljubavna veza koja, po mogućnosti, završava tragično (Ana Karenjina). Samo je Kleopatri uspjelo zadržati kraljevsko dostojanstvo u dvije državničke veze. I to ne u bilo kojem redoslijedu. Ono s Cezarom bilo je ‘u nuždi’, a s Antonijem je bila prava ljubav, pa se zapravo može podvesti pod moto ‘samo jednom se ljubi’. A ovdje su se u biografiji Princeze, u nekoliko godina zaredom (bar prema informacijama iz tabloida), našla dva (i to tamnoputa, visoka!) muškarca. Da bi se riješila ta dilema, zapravo se u filmu pokazuje da te druge (ljubavne) veze nije ni bilo ili da je bila samo paravan da vrati njenog prvog (pravog, jedinog) ljubavnika. Pitanje je koja infantilna logika očekuje od jednog konzervativnog muškarca da popusti zato što mu je bivša ljubavnica u drugoj vezi, ali taj zaključak scenaristi nisu anticipirali.

Najžalosnije mjesto u priči zauzima osoba s kojom je Diana poginula, dakle, koji je, htio ne htio, ušao u tu tragičnu biografiju. Naočiti bogataš Dodi, koji je mjesecima pravio društvo neutješnoj Princezi, i pružao joj kraljevsko gostoprimstvo na jahti i pariškim hotelima, u filmu je prikazan kao marioneta, čak nije ni spomenuto da je poginuo zajedno s njom, prikazan kao potpuno nebitan paravan za njenu emocionalnu strategiju.

Naomi Watts izvanredno je odglumila Dianu, ali je Diana prikazana kako glumi. Kad je nesretna, Diana svira Bachove klavirske kompozicije, u privatnosti doma sluša ozbiljnu glazbu (samo spominje da gleda ‘obične’ televizijske emisije), elegantna je i dok pokušava kuhati i održava dirljive govore za koje samo čitatelji Sunday Mirrora mogu vjerovati da je sama napisala. I njen ljubavnik, pakistanski kardiolog u londonskoj klinici, nije prikazan kao puni, već dvodimenzionalan lik, oblikovan prema potrebama glavne junakinje, kao junak ili slabić. Paradoksalnpo je da su najživlji likovi u filmu o Princezi epizodni stražari na ulazu u Buckingamsku palaču u kojoj Diana ima apratman, koji ismijavaju pokušaje nadređenih da ih obmanu ili sakriju svoje nepodopštine.

Sve u svemu, iako zalazi u intimni prostor usamljene žene na visokom položaju, film ne uspijeva otkriti njezin puni ljudski lik, već izlazi s još jednom pričom koja može stati u tabloidnu reportažu.

Zagreb,27.01.2013., Ada Jukić