Nedavno sam pročitala (i lektorirala :)) tekst Moram vam reći: JESTE LI ZA BICIKL? u kojem se bicikl stavlja u pitanje. Tekst izražava opravdani građanski gnjev prema nečemu što može zasmetati, ugroziti, povrijediti građanska prava, osobe i osjećaje, nešto što izražava potrebu za redom, za poretkom, za uređenjem, sve su to legitimni zahtjevi i potrebe, pitanje je samo redoslijeda potreba!
I među potrebama ima reda, a potrebe prvog reda zovu se (daleko im fiziološke asocijacije 🙂 ), ‘ nužne potrebe’. E, kad netko postavlja pitanja o nužnim potrebama, kad netko postavlja pitanja o kojima ovisi život, kad se govori o pitanjima egzistencije, esencije… ekološka pitanja, na primjer,… znam, dosta vam je ekoloških pitanja, ali pogledajte oko sebe, proljeće u prosincu, kako će tek biti ljeto?… To je pitanje! Biti ili ne biti, to je pitanje. I ne postavlja ga samo Shakespeare. Kad se netko, dakle, pita što će biti s nama i hoće li nas biti, kad ga muče pitanja smisla, besmisla, pravde, krivnje, pa čak ukusa (nedostatak ukusa može prouzročiti posljedice izvan estetskih područja), to su pitanja! Kad se građanin u zagađenom gradu pita ‘kako se diše’ ili nezaposleni građanin pita ‘što da se radi’, to su gradska pitanja. Ili, ako ga već muče (samo) prometni problemi, pita zašto nemamo podzemnu željeznicu ili zašto nadzemnu željeznicu ne koristimo za javni gradski promet? Ima pitanja koja bi isključila pitanja o biciklima u gradu, ne zato što bicikli u gradu ne uzrokuju probleme, već zato što te probleme (u većini slučajeva) uzrokuju neriješena veća pitanja.
- Biciklistička utrka ulicama grada; Foto AJ
Raspon pitanja nije samo nasumičan, već uzročan, sporedna pitanja pomiču glavna u stranu ili zamjenjuju protagoniste. U tom smislu neka nepotrebna pitanja mogu biti pogrešna. Zar nismo nedavno bili potaknuti na to da odgovaramo na neka redundantna pitanja? Ili, kad slušamo neke ‘kontakt emisije’ na radiju ili na TV-u gledamo ‘što građane ‘žulja’, pa poslije pitanja o sudbini radnica Kamenskog netko pita zašto je trava u njegovom parku nejednako pokošena! Najveći apsurd bi bio, naravno, kad bi taj travoljubac bio nezaposlen, to bi pokazalo prevagu njegovih estetičkih kriterija nad egzistencijskim, to jest ‘kulturne nadgradnje’ nad ‘prizemnim potrebama’ :). Imamo mi drugih briga!
Uzmimo, dakle, Zagreb, čiji se urbani razvitak bilježi (sa štovanjem) prije biciklističke ere. Građanin Zagreba, primjerice, mirno šeta po pločniku i ne sluti što mu se može dogoditi. Može ga udariti bicikl, naravno, to je problem, ali što ako ga udari auto? Zar se to nije dogodilo? Da ga pregazi auto dok hoda pločnikom (njemački Buergersteig!) ili dok čeka na tramvajskoj stanici ili prelazi ulicu ‘po zebri’ i’kad je zeleno’! A može ga udariti i žbuka s oronule fasade. Može ga zabljesnuti reklama agresivnog izloga. Može mu pasti crijep na glavu. Može ga pogoditi ruševina Paromlina, ako parkira na plaćenom parkiralištu. Može ga pogoditi greda napuštene kuće preko puta napuštene Zagrebačke banke, na putu od Pothodnika prema Dvorani Lisinski. Evo kako može pogubna biti kulturna potreba! Građanin i ne sluti koje sve pustolovine može (do)živjeti dok mirno korača ulicama Grada. Pa ako ga pogodi bicikl, možda je još dobro prošao (u odnosu na opasnije alternative 🙂 ). Šalim se, cijelo vrijeme se šalim, samo kad bi to samo bilo smiješno!
- Bicikli na Kongresnom trgu Ljubljane ; Foto AJ
Problem nije u tome da biciklisti ne voze biciklističkim stazama, već što za to postoji razlog. Nema dovoljno biciklističkih staza. Naravno, urbanisti 19. stoljeća nisu mogli planirati mjesta za biciklističke staze, ali nisu mogli predvidjeti ni ovoliko automobila po donjogradskim ulicama, a evo ih, u kolonama. Jedan susjedni i jednako povijesni grad rimskih korijena, Emona, to jest Ljubljana, i unutar sličnih historicističkih ograničenja uspjela je rasprostrijeti svojim centrom mrežu komfornih (dvostrukih) biciklističkih staza. Biciklom se može i na koncert (vidi reportažu LJUBLJANA ‘Mreža mogućnosti i alternativa’ . U Ljubljani sam doživjela i čin povlačenja automobila, to jest uklanjanje postojeće trake kolnika kako bi se proširio pločnik i stajalište autobusa (primjer Slovenske ulice). Uostalom, u Amsterdamu, Kopenhagenu ili drugim europskim metropolama možda je ‘problem biciklizma’ riješen još radikalnije. Postoje načini da se bicikli integriraju u grad i time riješe neki gradski problemi. I kad naš građanin opravdano protestira zbog bezobzirnosti nekih biciklista (a takvih bezobziraca ima u svakoj kategoriji vozača i svakoj ljudskoj kategoriji), onda ne uočavamo uzrok, već posljedicu. Ako nema biciklističke staze, što je opasnije, da biciklist padne pod auto ili da udari pješaka? Naravno, ne valja ni jedno ni drugo, ali zašto reagirati na one koji improviziraju, a ne one nadležne za infrastrukturu koja bi isključila improvizacije.
A pozivanje na snage reda, uvjerenje da se problemi mogu riješiti represijom? I tu treba osigurati redosljed. Ima toliko nereda koje treba dovesti u red, biciklisti nisu ni blizu prvenstva. Koliko ima džepara, lopova, lažova, nasilnika, manipulatora, licemjera, ljudi koji koriste pejorativne izraze, ljudi koji slušaju pejorativne izraze, ljudi koji ne znaju što su to pejorativi, koje bi trebalo detektirati… Ni ja ne branim bicikliste zato što vozim bicikl. Vozim i auto (kad moram), a ne branim one koji prolaze ‘kroz crveno’. I ne vozim bicikl u centru grada (što bih rado), jer nije lako voziti bicikl u centru, nije teško samo pješacima. Svi smo stisnuti u komercijalnom prolazu između izloga i tračnica i provlačimo se kroz pješačke zone potrošačke prolaznosti.
Kad potegnemo ‘druga pitanja’, znači li to da su nam zadovoljene prve potrebe, da imamo dovoljno sredstava za život, svježeg zraka, budućnosti? A ako ima simpatičnih ‘malih pitanja’, to su ona na koje sami možemo odgovoriti. Evo, mene već godinama muči lokalni ‘autobusni problem’. Našom ulicom prolaze autobusi dviju autobusnih linija, od kojih obje voze djelomice istim putem i u istom smjeru, pa bi dio putnika mogao ući u bilo koji od njih. I umjesto da autobusi na stanicu dolaze otprilike u ravnomjernim razmacima i time skrate čekanje onima kojima odgovara i jedan i drugi, oni dolaze u isto vrijeme, smetajući jedan drugome, čekajući na istim semaforima, neravnomjerno popunjeni, i sami ‘zgužvani’ u gužvi. Oni koji planiraju vozni red kao da su uložili truda da usklade polaske autobusa, kako bi na stanicu došli u isto vrijeme. Za to vrijeme putnici čekaju dvostruko duže na dvostruki autobus, pa, kad oba dođu, pokušavaju ući u onaj drugi, koji ‘ne stane na stanicu’. Sad bi se moglo postaviti pitanje zašto se nisam obratila ZET-u, zašto im nisam postavila to pitanje? Zato što ima važnijih pitanja 🙂 . I zato što je dobro imati u pričuvi mogućnosti poboljšanja bez ulaganja. Jer, dovoljno bi bilo da se polazak jedne linije pomakne za pet minuta, pa da autobusi dolaze svakih deset minuta na zajedničke stanice. Nisu potrebna dodatna sredstva (‘ni lipe’, rekli bi oni koji troše milijune), ne trebaju novi autobusi ni studije izvodljivosti. Dovoljan bi bio samo potez ‘mišem’ u nekom organizacijskom računalu, da se poboljša život građana, zašto ne odgoditi taj užitak? Mali pomaci su mogući, nisu oni ni nevažni ni nepotrebni, osim kad zaklanjaju perspektivu. Kad zaklanjaju perspektivu, kad zaklanjaju prava pitanja, nevažna pitanja postaju pogrešna. A posljedice pogrešnih pitanja mogu biti i veće od pogrešnih odgovora.
Ako imamo mogućnost postaviti bilo koje pitanje, postavlja se pitanje odgovornosti za pitanja. Ako se ‘bunimo’ zbog nevažnih stvari, koliko će nam energije ostati za prave stvari? Ako postavljamo pitanja daleko od životnih pitanja, pitamo se nedostaje li nam problema u životu.
Ada Jukić, Zagreb, 04.01.2014.
