*Napomena Uredništva
U novogodišnjem duhu dobrih demokratskih namjera objavljujemo tekst koji ne izražava stav Uredništva ni njegovih članova, od kojih se neki spremaju i za autorsku repliku. Do tada, vozite u skladu s prirodom i pozitivnim propisima 🙂 .
Ada Jukić, urednica Rubrike
Izlišno pitanje, kao na nedavnom referendumu. Ili možda i nije tako izlišno, kako se čini?
Izgleda da su biciklisti čvrsto odlučili osvojiti zagrebački centar. Bilo ih je tu i prije, no unatrag nekoliko godina njihov broj eksponencijalno raste. Ovogodišnji statistički podaci govore o više prodanih bicikala nego automobila, što nije samo odraz tužne gospodarske stvarnosti i, sukladno tome, smanjene kupovne moći. Mnogima je bicikl najjednostavnije i najpraktičnije prometno sredstvo, a nekima je, pak, pomodarstvo.
Većina Zagrepčana ne zna da je ovaj grad bio s kraja 19. stoljeća napredno planiran za aglomeraciju (lijepo rečeno!), koja, vjerovali su, ni u budućnosti neće biti veća od mjesta za život i rad 50 000 stanovnika. Prometno, to se pokazalo najvećim promašajem. Odavno nas muče prometne gužve, a sve veći čepovi u središtu grada gotovo su nerješiv problem. Ne čudi stoga što su se s vremenom, a posebno posljednjih nekoliko godina, bicikli nametnuli kao nezaobilazni sudionici u gradskom prometu koji se počeo gušiti u ionako uskim ulicama nepredviđenim za biciklističke staze. Istina, po uzoru na neke europske gradove i u Zagrebu su počeli s vremenom iscrtavati posebne staze za bicikle, ali dok je to, na primjer, uz Jarunsko jezero bila atraktivna prilika za sport i rekreaciju, na uskim ulicama središta to je išlo nauštrb ugode i sigurnosti kretanja pješaka. Upravo ovo posljednje pobuda je mom pisanju o biciklima, odnosno njihovim vlasnicima.
Bicikl na Zrinjevcu ; Foto AJ
Kada je prije 2-3 godine policija počela provoditi relativno novi Zakon o sigurnosti u prometu i biciklisti su se našli na udaru, jer mnogi nisu poštovali osnovne odredbe. Vozili su neprilagođenom brzinom u zabranjenim područjima, pa i smjerovima, po pješačkim pločnicima na kojima nije bilo ucrtanih biciklističkih staza, vozili su često noću bez ikakvih svjetala itd. Tada je munjevito reagirao tek osnovani Sindikat biciklista i pred Gradskom skupštinom okupio tristotinjak biciklista. Gradonačelnik je mudro ( i u vječnom lovu na biračke glasove!) odmah shvatio njihovu specifičnu težinu, pružio im je podršku i obustavio policijski ‘progon’. I od onda, kad god je netko kritizirao bezobzirnost biciklista u gradu, članovi uprave (kako god se to zove), spomenutog sindikata, vješto su istupali u javnosti govoreći da nered, to jest pojedinačne probleme, stvara zanemariv broj broj biciklista. Ja bih rekao upravo suprotno, jer boraveći svakodnevno u središtu grada mogu posvjedočiti o neprekidnim prekršajima biciklista, počevši od notorne činjenice da se voze u dijelovima grada određenim isključivo za pješake!
Iskreno govoreći, posljednjih par godina strah me hodati središtem grada, jer mi se ne jednom dogodilo, a nikako nisam jedini, da me biciklist, na primjer u Ilici, blizu Trga, potpuno bešumno obišao ‘sa stražnje strane’, ponekad i velikom brzinom, na udaljenosti od tek nekoliko centimetara! Često sam pomislio, što da sam u jednom trenu htio svratiti do izloga pored kojeg sam upravo prolazio? Ne bih sad mogao opisivati svoje pješačke neprilike!
*
Reakcija biciklista u prije spomenutoj akciji policijskog kažnjavanja bila je napadno burna i kroz neke medije, od kojih se neki nisu pripremili na reakcije ‘druge strane’. Osnovni problem vezan uz bicikliste bio je predstavljen kao nastojanje za postizanje veće sigurnosti biciklista, a zaboravilo se da se takvim odnosom išlo na štetu kudikamo brojnijih pješaka, pa su se neki voditelji radijskih emisija naprosto našli u čudu, ne očekujući da i pješaci imaju što za reći! Sjećam se nekih izjava biciklista iz kojih je izlazila ‘pjena’ bjesnila prouzročenog socijalnim i inim nepravdama u društvu, pa je, na primjer jedna biciklistica s pravom mržnjom govorila o vlasnicima BMW-a koji, sjedeći ‘na svojim debelim stražnjicama’ bahato voze svoje limene mezimce itd. Moja me ‘zloćestoća’ pritom podsjetila da sam u jednoj zagrebačkoj trgovini biciklima vidio izloženo vozilo na dva kotača (ovaj mi se izraz čini jedinim primjerenim!) od više od stotinu tisuća kuna, novcem kojim se može kupiti pristojan automobil! Po običaju, proizvođači i trgovci sjajno su uočili neke trendove u društvu i vješto ih iskoristili. Spomenuto pomodarstvo najbolje se vidi kada sportski opremljeni biciklisti s trendy kacigom (za trke!) i skladnim bojama pripadajuće odjeće ‘krstare’ Trgom bana J. Jelačića i okolnim ulicama, unutar posebno označene pješačke zone. Posebno su ‘slatki’ biciklisti koji se probijaju kroz gužve ulicama pretvorenim u predbožićni sajam, sa stotinama pješaka i, dakako, s puno djece. No oni baš ‘moraju’ proći tim putem… Na početku Gajeve ulice jedna me biciklistica nedavno nastojala izbaciti s pločnika ne šireg od stotinjak centimetara! Nisam se dao ‘istisnuti’, a na moj upit zašto se vozi pločnikom, odgovorila je bijesno, kako će inače voziti!
Ne bih ovdje pisao o pravima biciklističke manjine i pješačke većine, nego o kulturi u ponašanju i, napokon, o poštivanju zakona, o nekulturi je već bilo riječi! Kao i mnogo puta do sada, zakoni postoje, ali se ne poštuju, odnosno ne primjenjuju se! Primjer: mislim da je to bilo prvih dana ovoga prosinca, na HTV4 u emisiji ‘Što me žulja’, jedan građanin ‘potegao’ je upravo pitanje bezobzirnosti biciklista u prometu i u odnosu na pješake. Pozvani referent ili netko na sličnoj funkciji iz PU Zagrebačke tvrdio je da policija redovno obavlja svoj posao (jeste li ikada čuli da tko kaže suprotno?!) Dva dana prije te emisije bio sam na Trgu bana Jelačića i promatrao zanimljiv događaj: policijska patrola smjestila se uz nekadašnji javni zahod (šteta što ga više nema, možda bi to bila prilika za zagrebački Clochemerle!). Oko njih su, u svim smjerovima jurili (moja bi supruga rekla jurcali!) brojni biciklisti, potpuno sigurni da ih ‘ovi’ neće ometati u njihovim brzinskim akrobacijama. I nisu. Umjesto toga, nakon nekog vremena ‘upecali’ su jednog taksista koji se drznuo prekršiti taj isti Zakon o sigurnosti prometa i iz Praške ulice dovezao do Trga jednog stranca u invalidskim kolicima…
*
Ako me netko (snimljenim činjenicama) uvjeri da se biciklisti ne voze pješačkim prijelazima, da se ne voze zabranjenim dijelovima grada, da ne voze ne držeći rukama upravljač, da (ponekad) ne piju za vrijeme vožnje (limenke ne moraju nužno biti ispunjene alkoholom!), da za vrijeme vožnje nemaju slušalice na ušima, da se drže čudne upute o maksimalnoj brzini od 25 km/h (tko li ih nadzire?), tražit ću uputnicu za psihijatrijsko vještačenje. Možda mi ipak pomognu stotine (?) postavljenih kamera za nadzor prometa u gradu? S druge strane, ne očekujem da ću ovim tekstom postići blagonaklonost vozača bicikla! Nisam ja populist! Ja sam, da ne zaboravim napomenuti na kraju ove kritike urbanog biciklizma, strastveni biciklist!
Trpimir Spiker, Zagreb, 23.12.2013
