SNG-Drama Ljubljana
Redatelj: Vito Taufer
Autorica predstave i dramaturginja Lara Simona Taufer

Scenograf Branko Hojnik

Kostimografkinja: Barbara Stupica
Autori glazbe Magnifico in Schatzi
Lektorica Tatjana Stanič
Autor videa Voranc Kumar
Koreograf Klemen Janežič
Oblikovatelj svjetla Deni Šesnić
Asistent režije Daniel Day Škufca

Glume:
Marko Mandić Kaligula
Polona Juh Kesonija
Bojan Emeršič Helikon
Klemen Janežič Scipio
Jernej Šugman Kereja
Jurij Zrnec Seneka
Valter Dragan Lucij
Saša Tabaković Metelij
Boris Mihalj Mereja
Rok Vihar Mucij
Gorazd Logar Lepidij
Zvone Hribar Kasij
Daniel Day Škufca k. g. Sužanj
Matija Rupel k. g. Sužanj

Premijera: 16.11.2013., Ljubljana, velika pozornica SNG-Drama

Predstava u kojoj sam uživala. Camusov dramatski tekst filozofske težine, autorski atribuirana režija, funkcionalna scena, snažna glumačka izvedba. Rimski kontekst osuvremenjen je redateljskim i scenografskim rješenjima i kostimima, a ostvareni su i spektakularni prizori ‘predstave u predstavi’ (uznesenje Venere i Kaligulin ples). Prvi prizor odvija se u javnom toaletu, koji pruža neograničene mogućnosti kao mjesto okupljanja, otkrivanja i ogledavanja, nastavlja se u suvremenoj kuhinji, a završava pred hladnjačom. Tijekom cijele predstave čuju se uznemirujući šumovi, vode koja kapa, ventilatora koji škripi (nešto je pokvareno u državi rimskoj). Dramatski pritisak rasterećuju duhoviti efekti, apsurd je jednako blizu smiješnom koliko tragičnom. Predstava je doživjela iskreni premijerni pljesak, zavjesa se desetak puta dizala pred glumcima uspravljenim u redu, u stiliziranom naklonu.

Plakat predstave 'Kaligula' ; Fofo AJ
Plakat predstave ‘Kaligula’ na Kongresnom trgu, Ljubljana ; Fotografija AJ

Kaligula je puno složeniji lik od okrutnog vlastodršca koji se iživljava na svojim podanicima, kako ga je prikazala povijest, to jest pristrani povijesni izvori. On nije opsjednut svojom moći, već agresivno reagira upravo na spoznaju o svojoj nemoći u ostvarenju onog najvažnijeg. Smrt sestre (i ljubavnice, prema istim izvorima) samo je poticaj za tu spoznaju. Nije taj pojedinačni gubitak ‘izludio’ cara. Suočen s granicama svoje moći, on okrutnošću izražava svoju (beskorisnu) slobodu (Ja sam jedini slobodan!) i lišava se opravdanja kojima drugi naredbodavci opravdavaju žrtve ‘u ime visokih ciljeva’. On je ogoljen u vlastitom zlu, on izaziva sile koje ga mogu srušiti, on izaziva smrt. Usporedbe Kaligule sa suvremenijim bezumnim negativcima, napose Hitlerom (Camus je djelo napisao 1938,, a objavio 1944.) mogu biti samo uvjetne, luđački osvajači zavaravaju se svojim projektima osvajanja, a Kaligula nema projekta, on nema iluzija o svojoj poziciji u općem stanju stvari. On ima samo ovlasti da slobodno izražava svoje ogorčenje stanjem stvari i koristi svoje ovlasti za destrukciju. Uostalom, nije bio ni jedini luđak među rimskim imperatorima, ni najgori od njih. Poslije Kaligule, Neron! (uz olakšavajući klaudijevski intermezzo). Obojica ozloglašenih careva imali su pretenzija na području umjetnosti, zar ih sama ta potreba (bez obzira na osobne rezultate) ne izdvaja od državnika koji se naježe na riječ ‘kultura’?

Kaligula nije još jedan od okrutnih vladara kojeg su se riješili u jednom mandatu (vladao 4 godine), već moćnik koji razmišlja o granicama svoje moći i koji se ne može pomiriti s kompromisom. On je doslovan (dosljedan, kaže) u traženju istine. A sama istina je okrutna. Zar nije istina da moramo umrijeti? Kako (uz tu spoznaju) možemo biti sretni? Kaligulu proganja spoznaja o prolaznosti. Ni žalost nije vječna. Ni strah. Okružen prijetvornicima i konformistima, u odnosu na podređene osjeća samo prezir. On ih suočava s izravnim značenjem njihovih izjava, laskanja, laži. On traži da izvrše ono što su izjavili, i kad ih to stoji glave, a kad uzmaknu, dovodi ih u kukavičku poziciju. Prezir prema podređenima karakteristika je svih koji traže bespogovornu poslušnost. A u prosudbi onih koji trpe bezumnosti i velikana zločina, gore prolaze poslušnici. U novom dramskom tekstu Ive Štivičića (Shakespeare u Kremlju) postavljenom ove godine na Brijunima, promišlja se ovaj odnos podređenih i ‘Gazde’ (Staljina), osvrt na linku. Na Brijunima je (Tvrdjava Minor), u okviru djelovanja Kazališta Ulysses 2008., prikazan i Kaligula Tomaža Pandura. Zar Kaligulina predstava moći nije vječna? Još sam živ! krikne on, u efektnom redateljskom izdanju, kao smrznuti zombi.

U odnosu na ukupnu podjelu uloga, Camusov Kaligula apsolutni je junak. Marko Mandić ostvario je čulnu, uvjerljivu, magnetski privlačnu ulogu pomahnitalog diktatora koji razara sebe, razarajući sve oko sebe. Ni jedan drugi lik ne daje pozitivnu ravnotežu njegovoj gigantskoj negativnoj pojavi. Uključivo Kereja (Jernej Šugman), koji s moralnih pozicija izmjenjuje otvorene i hrabre istupe s razumskim taktiziranjem, Scipia (Klemen Janežič), koji se najbolje pozicionira na carevom pjesničkom natjecanju te ironičnog Seneku (Jurij Zrnec) koji trpi u patricijskoj pat-poziciji. Polona Juh (Kesonija) kao jedina žena u podjeli uloga ostvarila je punu dimenziju odnosa s poludjelim carem, utjelovljenje ženske privlačnosti, bez stereotipa koji se takvim obilježjima pridaje. Među Kaligulinim podanicima ističe se Helikon (Bojan Emeršič), jedini koji se u toj ludnici zabavlja, iako je i sam izložen pogibelji. On priznaje da ‘služi luđaka’, ali mu se gade oni koji se spremaju na njegovo svrgavanje.

V zgodovino (u povijest), Kaligula!, kaže u predstavi sam sebi vladar, o kojem je povijest ostavila mračnu sliku. Prva asocijacija na Kaligulu je krvavi dvor ozloglašenog rimskog imperatora, ali u središtu drame nije osuda moćnika, koliko bespomoćnost čovjeka i na najvišoj poziciji, sve dok postoji i jedna stvar koju želi, a koju ne može dobiti.

Ljubljana, 17.11.2013. Ada Jukić