Izvedba: Kazalište Ulysses Zagreb – Brijuni i SNP Novi Sad
Drama: Ivo Štivičić
Premijera – Praizvedba: 3. kolovoza 2013., Mali Brijun, Tvrđava Monor
www.ulysses.hr

Glavni negativac predstave o Staljinu nije Staljin, već njegov podređeni, potpuni i tragikomični režimski izvršitelj koji pokušava udovoljiti svim (i potajnim) željama svoga Gazde, najviši pijun u smrtonosnom mehanizmu totalitarističke vlasti i najbliži ruci koja mu može doći glave. On je preplavljen strahom, jednako kao što se njega boje oni koji ga moraju slušati i u toj hijerarhiji straha svi su žrtve, iako ne stradaju istovremeno.

Glavni junak predstave strašni je i ustrašeni Lavrentije (neodoljivi Ozren Grabarić), nadređen u represivnom državnom i društvenom aparatu i prvi među jednakim u moćnoj i bespomoćnoj gomilici (Politbiro) čiji se članovi odriču svojih kolega, odgađajući vlastitu propast. U rečenici koja zvuči anegdotski, Lavrentije kaže kako je teško biti ulizica, jer nikad ne znaš jesi li se dovoljno ulizao. Ali za ulizicu nije problem ulizati se i više nego je potrebno, ulizati se prekomjerno, za svaki slučaj. Problem je što je nestalno mjerilo. Oni koji žele udovoljiti po svaku cijenu ne mogu predvidjeti kako će reagirati onaj kome su njegova dodvoravanja upućena. Što treba još učiniti, pored toga što se slažeš s onim s kojim se ne smiješ ne složiti?. To je Pitanje! To hamletovsko pitanje proganja ulizice svih vremena. Nije dovoljno samo povlađivati tiranu, on nije zadovoljan tom jednoličnom reakcijom, njemu je do zabave, on hoće iznenađenja, on hoće kreativnost u toj podređenoj ulozi i to je najteže onima koji su virtuozi u povlađivanju.

Shakespeare u Kremlju ; Foto RJ
Shakespeare u Kremlju ; Foto RJ

Štivičić ističe baš te službenike, tu birokraciju zločina, te ‘niže krivce’ za zlo u svijetu, one pomoćnike onih koji traže apsolutnu poslušnost, one izvršitelje koji se kriju iza naredbodavaca i koji se opravdavaju time što su ‘samo slušali’ naredbe, kao da ih to lišava vlastite odgovornosti. Oni su samo radili ono što su im rekli, neki naknadno priznaju da se nisu slagali s monstrumima koje su slušali, ali eto, nisu mogli drugačije. Da nema takvih poslušnika (koji, uzgred, mogu pokazati krajnju učinkovitost ili samoinicijativu u provođenju destruktivnih naredbi), monstrumi ne bi mogli tako djelovati, montruma možda ne bi ni bilo ili bar ne bi mogli biti na takvoj poziciji. Oni koji participiraju u resursima apsolutističkih režima odbijaju preuzeti odgovornost. To odricanje od odgovornosti onih koji su bili na ‘vrškovima vlasti’ a nisu se s njom slagali, nije samo karakteristično za najviše stupnjeve totalitarističkih sustava. Nisu to bili samo optuženi u Nuernberškom procesu ili Neronovi senatori ili Staljinovi politbiroovci. Zar nas ne dirnu, na optuženičkim klupama, svi ti mali nositelji funkcija koji te funkcije nisu ‘obnašali’, svi ti udovi u tim tijelima koja nisu mislila, a krojila su sudbine, ti članovi nadzornih odbora koji nisu nadzirali i članovi komisija koje su donosile odluke koje su drugi donosili, svi ti slabići koji doprinose tom društvenom stroju koji deformira ljude? Ti poltroni, ti pomoćnici, ti visokopozicionirani podređeni koji se provlače kroz te sudske procese, amortizirani u povijesnoj anonimnosti, mali veliki zlikovci koji koriste svoje dvostruke dimenzije, sve te veličine u odnosu na podređene i minijature u odnosu na one nad njima. Ni njima nije lako! Oni najbolje znaju što im se može dogoditi ako naprave krivi korak, oni vide što se događa onima koji su do nekog vremena bili s njima pa su pali, oni svaki čas mogu sami pasti, a znaju koliko je duboka ta rupa u koju ih mogu gurnuti najbliži. I znaju da ne moraju učiniti ništa da se to dogodi.  Ta vječna strepnja, to je njihov pakao koji produžuju grijesima koje čine da odgode vlastiti pad. Oni znaju kako On zna biti strašan prema onima koji ne udovolje njegovim očekivanjima.

Zapravo je dirljivo kako se, kad padne režim za koji su gubili dušu, ti bezdušnici sažaljevaju sami nad sobom i kako iskreno vjeruju u to da su činili samo ono što su morali, kako su htjeli suprotno od onoga što su činili i kako ne zaslužuju osudu. Oni su uvjereni u to da sudjelovanje u gozbi za stolom vlasti može proći bez polaganja računa. Nije lako biti poltron, osobito vrhunski poltron i (time se mogu tješiti oni koji to nisu, a nastoje biti), to traži jednake uloge kao za vrhunskog sportaša, prirodni dar i mukotrpnu vježbu. A oportunitetni gubitak je dramatično različit. Dok je za sporskog natjecatelja to gubitak titule, politički poltron nosi glavu umjesto medalje.

I Štivičićev Gazda, u interpretaciji Borisa Isakovića, snažan je negativni lik, ali u odnosu na mizerije pod sobom, gotovo pozitivac. Njegov najzanimljiviji aspekt nije apsolutistička neumoljivost ili neuračunjivost, već njegova sumnja, njegovo kolebanje, njegova probuđena ljudskost. On mijenja svoje stavove, ali samo naznačeno, bez jasne smjernice onima koji ‘osluškuju’ njegove želje. On se, zasićen te vlasti i tih poslušnika, gotovo kaje. To je kao ono kajanje onih koji su uvjereni da su čisti, ali za svaki slučaj kažu: Ako sam ikad išta učinio…. Ali, sigurni su da nisu. Možda su zgazili mrava, to je moguće, ali neka im i to bude oprošteno. Gazda se nekako nelagodno sjeća, ali se sam amnestira. Ako je učinio nešto neprimjereno, zar nije trebao biti upozoren? Tko je to, zapravo učinio? I po čijoj odredbi? Tu dolazimo do ključnog obrata, moralne obratnice, kojom se mogu koristiti svi ‘bivši’.

A kad je već Shakespeare u Kremlju :), iskoristimo tu prigodu.  Kralj Ivan prigovara Hubertu što je na njegov ‘mig’ ubio Artura. Nije mu on izrijekom dao taj nalog, a ni kraljevski ‘znak i žig’ nisu dokaz službene kraljevske volje, u trenutku kad mu Arturova smrt (u drugim društvenopolitičkim okolnostima :)) ne odgovara. Kralj zaključuje da ga je Hubert samim svojim prisustvom (i izgledom), kao ‘sredstvo zločina’, potaknuo na… Na što? Na neodređenu zlovolju, zapravo, ništa više. Hubertova dužnost bila je odvratiti Kralja od pomisli na Zlo, Hubert je Zločin ne samo počinio, već je dao i poticaj za Zločin, on je naveo Kralja na grešku, dakle, Hubert je potpuni i potpuno odgovorni Zločinac. E, ovoga se boje oni koji žele u svemu udovoljiti Kralju. I svakom tko se ponaša kao Kralj, pa bio na čelu socijalističke republike. To je muka s tim ‘sredstvima’ zlih ciljeva. Ne samo da se kraljevi mijenjaju, već se mijenjaju i kraljeve želje, a povremeno  i isključuju jedna drugu. Kako ovladati tom dijalektikom služnosti u kojoj se sredstvo koje je služilo cilju može naći na putu do cilja?

Taj element naznačen je u Predstavi, ali mogao je biti još više naglašen, ‘oguljen do kosti’, istaknut kao grba na kosturu, bez dodatnog ‘mesa’ radnje. Da je pomnije portretirana neiscrpno zanimljiva skupina Politbiroa, da su raščlanjene te karikature oko Staljinove biste do hollbeinovskih detalja karaktera, istaknuo bi se dramatski hologram univerzalnog (ne)ljudskog. To ne bi bilo moguće produženjem trajanja predstave (oko tri sata, s jednom pauzom,), već redukcijom prikazanog sadržaja. Moguća ‘žrtva’ kraćenja mogla je biti epizoda s nadziranom ljubavnom avanturom Staljinove kćeri ili govor Suca (s neizbrisivim receptom za pitu krumpirušu), čime bi se izgubile istaknute glumačke izvedbe, ali i u skupnim umjetničkim podvizima podrazumijevaju se pojedinačne žrtve.

A što se glumaca tiče, oni su dobili ne samo svoje mjesto na pozornici, već i u samoj drami. Glumac (i glumica, zapravo), dobivaju ulogu revolucionarnih  snaga, nešto kao ideološki motivirana inteligencija koja će domišljatošću i poznavanjem  života usmjeriti realna društvena zbivanja. Bez optimizma bilo bi teško ne samo raditi predstave, već ih i gledati, ali uvjerljivost negativnih društvenih snaga u većem dijelu predstave ostavlja malo uvjerljivih mogućnosti za pozitivne utopije. I Hamlet je očekivao puno od glumaca i predstave koju je ‘uputio krivcima’, ali je ostao u tragediji…

Pišem u Zagrebu, nekoliko dana nakon Premijere (odnosno, Praizvedbe) na Brijunima. Uz pojedinačna obilježja koja se mogu objaviti odmah po izvedbi, uz podatke o velikoj gledanosti, veličini ansambla, međunarodnim sudionicima, kazališnim i literarnim postignućima, poznatim imenima na pozornici i publici, ovo je predstava koja potiče na razmišljanje. Nije to predstava (samo) o Staljinu. A ni Shakespeareov Hubert nije bio prva žrtva  ‘Kraljevskog govora’ 🙂 .

Odlazak na predstavu na Brijunima znači doslovce doživljaj (u ‘googlobističkom’ rječniku, event 🙂 ), a Praizvedba potiče neku posebnu vremensku i ‘eventsku’ osjetljivost. Ali neponovljive su i vrijednosti koje stvara ponavljanje, to jest život predstave, koji u ambijentalnom kazalištu ima osobito kratko trajanje. Stoga, za one koji mogu do Kremlja na Brijunima, na raspolaganju su, u ovoj sezoni, još samo izvedbe do 11. kolovoza.

U Zagrebu, 09.08.2013. Ada Jukić