ŠTO NAM JE DONIO HRT3?
Prošla je gotovo cijela akademska godina od uvođenja trećeg programa HRT-a. Ta činjenica nudi nam prigodu da rekapituliramo period od 15. rujna 2012. do danas i vidimo što nam je taj dugo najavljivani program donio, je li opravdao očekivanja i na koji je način oplemenio hrvatski medijski prostor. Od rujna do lipnja na tom smo programu mogli vidjeti neke od najboljih filmova svjetske kinematografije, neka davno zakopana blaga iz arhive HRT-a i emisije za koje do njegove pojave na programu nacionalne tv kuće nije bilo prostora. Svakako, moglo se i bolje od ovoga što smo dobili no čini mi se nezahvalnim ne reći kako je ukupni dojam sve u svemu pozitivan i kako smo s uvođenjem ovakvog programa ipak na dobitku, a pogotovo u sveopćem trendu trivijalizacije kulturnog, filmskog i serijskog programa kakvom smo svjedoci na ostalim dostupnim zemaljskim kanalima.
Pojavom interneta televizijska produkcija sve više gubi na značenju i na svjetskoj se razini mijenjaju zahtjevi koji se postavljaju pred televiziju kao medij. Uvođenjem digitalne televizije na prostoru Republike Hrvatske otvorio se prostor za dodatne nacionalne koncesije i iako bi se dalo raspravljati o načinu i metodologiji digitalizacije televizije, najava trećeg programa nacionalne televizije koji bi zadovoljavao one malo „specifičnije“ i „sofisticiranije“ interese činila se punim pogotkom. Iako isprva najavljen za prvog rujna, program je krenuo tek 15. rujna 2012., u subotu, za taj dan najavljenim filmskim maratonom. Simbolički otvoren Pabstovim „Zapadnim bojištem“, „Mjestom pod suncem“ i kultnim „Kradljivcima bicikala“ najavljen je profil novog kanala kao oaze za kulturne sladokusce i mjestom za odgajanje novih. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, televizija je i dalje ostala mjestom prvih susreta s klasicima, kinematografijama manje poznatih zemalja i ustvari svime onime što nije blockbuster. Tu bi novouvedeni program, govorilo se, trebao odigrati svoju najvažniju ulogu i nekim novim generacijama biti ono što je nama malo starijima bilo Peterlićevo „Crno-bijelo u boji.“
- HRT 3 program; Fotografija Robert Jukić
Ambicije društva s Prisavlja, pokazalo je vrijeme, bile su još i veće pa su nam tako servirani i rani dokumentarci Televizije Zagreb, emisije iz ciklusa „Zabranjeni“ koje su govorile o kontroverznim i provokativnim temama, ciklusi Capre, Kurosawe, rumunjskog filma, put oko svijeta u 52 filma itd. U tom obilju sadržaja trebalo je uključiti filtere, znatiželjno se pitati što nam sljedeće nudi taj začuđujuće kvalitetan program i iskreno se veseliti što se HRT napokon prisjetio svoje uloge kulturnog mentora i u temama koje nije nužno „odabrao Đelo Hađiselimović.“
Razvidno je kako smo, barem što se filmskog programa tiče, imali prilike pogledati niz poslastica kojima u dotadašnjem redovnom programu nije bilo mjesta no tako visoko kvalitetnih naslova baš i nema u velikom broju i bilo je logično da će se postaviti pitanje što će se dogoditi kad im jednom ponestane „zicera“. Kad se jednom emitira 31 film Kurosawe ili probrani, svim lovorikama ovjenčani rumunjski, korejski ili japanski naslovi? No, usuđujem se kazati da nas ni tu HRT3 nije razočarao. Nakon prvotne poplave klasika koji su bili čista navlakuša, dočekao nas je stari znanac Woody Allen, pa nakon njega Kenji Mizoguchi, Buñuel, Satyajito Ray i mnogi drugi. Svakako, HRT se vratio nekad mu dobro poznatoj navadi otkopavanja biserja iz pijeska iako naravno u takvom mukotrpnom poslu nitko, pa ni HRT, nije nepogrešiv. Usudio bih se reći da napokon dobivamo nešto vrijedno pretplate. Kad već plaćamo da bar zato dobijemo i dobar proizvod. Čini se kako se nacionalna televizija zbilja budi iz dugogodišnje letargije i pokušaj programa kao HRT3 treba pozdraviti. Ako ništa onda zbog toga jer je pokazao pogrešnom uopćenu pretpostavku da proizvodnja sofisticiranijeg i kvalitetnijeg programa neće imati publike jer prosječni Hrvat žudi za sapunicama, nogometnim utakmicama i (sudeći po nedavnom programu) Stevenom Seagalom. Komentari na program iznad su očekivanja a vjerojatno bi uz kvalitetniju promidžbu (jer ispada da ni momci s Prisavlja nisu računali na takvu prihvaćenost) i gledanost bila veća. Istina bog, ponajprije zahvaljujući serijama poput danskih „Ubojstvo“ i „Borgen“, ali i klasika poput „Berlin-Alexanderplatz“ i „Dekaloga“, o kojima se pričalo, pisalo i razgovaralo na internetskim forumima, gledanost polako raste. Letimičan pregled upućuje na to da HRT nije imao previše povjerenja u takav koncept pa su uslijedile i izjave poput „ni matematiku ne ukidamo jer je nekom nezanimljiva“ koje si ne bi smjeli dopustiti, jer se o vlastitom programu ne bi smjeli očitovati kao nezanimljivom samo zato što mu je ciljana skupina manja i jer njeguje drugačiji koncept. Uostalom, nacionalnoj televiziji za razliku od komercijalnih gledanost ne smije i ne može biti jedini koncept određivanja programa. Zato mi je drago što HRT3 opstaje, jer samo letemičnim pregledom današnjeg programa (ponedjeljak, 27.05.) imamo prilike vidjeti cikluse Johna Forda, europskih kino hitova i europskog filma. Kvalitetan se program isplati raditi i ako ga gleda samo manji broj ljudi. Uostalom, najlakši način da kvaliteta prestane biti elitizam jest povećanje njene dostupnosti.
Upravo zato, (i u sjećanje na nedavno preminulog Eberta) dva palca gore za HRT3.
Jer, vjetrenjača je mnogo, a Don Quijote ja je samo jedan.
27. svibnja 2013., Danijel Jedriško
