Andrej Zvjagincev svojim je debitantskim filmom ‘Povratak’ iz 2003.godine, osvojio Zlatnog lava na Venecija Film Festivalu, te je samim time postao redatelj čiji se svaki naredni film s nestrpljenjem očekuje. Od te daleke 2003.godine sam Zvjagincev je prešao put od miljenika ruske javnosti i režima, do persone non grata zbog svojega beskompromisnog prikaza života u Rusiji i utjecaja politike na isti. Od prethodnog filma Andreja Zvjaginceva, ‘Bez Ljubavi’, prošlo je dugih devet godina koje nam izgledaju kao da su bile i davnije nego što jesu, a zasigurno samom redatelju je taj dojam još i snažniji.
Nakon što je u ljeto 2021. primio rusko cjepivo Sputnik V, dobio je visoku temperature i potom završio na intenzivnom odjelu moskovske bolnice. Nakon što je u bolnici dobio bolničku infekciju, prebačen je u njemačku bolnicu gdje je stavljen u induciranu komu. Nakon što mu je koma prekinuta obolio je od polineuropatije. Nakon toga nije mogao hodati, sjediti ni govoriti, a pluća su mu izgubila na kapacitetu. Nakon što je po bolnicama proveo skoro godinu dana, danas je ponovo samostalan u svemu nakon što je morao ponovo učiti hodati. U vrijeme njegova boravka u njemačkoj bolnici, Rusija je pokrenula invaziju na Ukrajinu, te je Andrej Zvjagincev odlučio ne vratiti se u Rusiju, nego se nastanio u Francuskoj.
Fotografiju ustupio TMDB
S obzirom na to da je Zvjagincev često znao istaknuti svoju ljubav i privrženost francuskoj kinematografiji, te i činjenica da trenutačno živi u Francuskoj, ne bi trebalo biti iznenađenje da je njegov novi film obrada filma Claude Chabrola ‘Nevjerna žena’ iz 1969. godine. Film je to koji od ranije ima američki remake iz 2002. godine u režiji Adrian Lyna, tako da je radnja istog već poznata. Muž posumnja da ga žena vara. Muževe se sumnje brzo potvrde. Ipak kako to filmovima Zvjaginceva uvijek i biva stvari su u ovom filmu malo složenije. Na početku filma upoznajemo imućni ruski par, Gleba i Galinu, dio poslovne elite, koji s maloljetnim sinom žive u kući koja izgleda kao da je iz nekog kataloga. Gleb je šef u prijevozničkom poduzeću, a Galina se brine za sina i kućanstvo, te kod nje nezadovoljstvo naočigled počinje rasti.
Radnja filma se događa u trenutku početka ruske invazije na Ukrajinu. Gleb zatiče u svojoj firmi djelatnike koji na YouTube prate vijesti o ratu i vijest da su neki radnici otišli iz Rusije. Sve to Glebu otežava njegov posao jer uslijed svega prijevoznički posao postalo teže i kompleksnije kvalitetno obavljati. Uslijed svih tih problema, s drugim uspješnim biznismenima pozvan je kod gradonačelnika koji im prenosi da svaki mora odrediti 14 ljudi koji će iz njihovih kompanija biti unovačeni i poslani na bojište (od tuda, između ostalog, i naslov filma ‘Minotaur’, kojem se uvijek prinosila žrtva od 14 ljudi). Za to vrijeme Glebu se potvrđuju sumnje u Galinu nevjeru i on sad traži načina kako da riješi sve te probleme i izađe iz labirinta.
U ovom slojevitom filmu, uz dvoje glavnih glumaca Dmitrija Mazurova i Iris Lebedeva, svoju bitnu ulogu odigrala je i Latvija koja je „glumila“ Rusiju. Mihail Kričman ponovo je, kao u svim prethodnim Zvjaginceovim filmovima direktor fotografije, te je njihova usklađenost jedan od aduta filma. ‘Minotaur’ je za svoju priču s više slojeva nagrađen na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu, gdje je imao i svoju svjetsku premijeru (nagrađen je s Gran Prix nagradom). Na festivalu su nagradu dobili i braća Galperine, Evgeueni i Sacha, za najbolju skladbu za film.
Teško je naći argumente protiv tvrdnje da je Andrej Zvjagincev jedan od najboljih redatelja 21.stoljeća. u do sad snimljenih šest dugometražnih filmova nijedan nije loš, možemo raspravljati je li neki od tih filmova odličan ili samo dobar, ali zasigurno nijedan nije loš. Statusom disidenta, kako to već biva zasigurno mu se povećavaju i šanse da osvoji još i one nagrade koje još do sad nije osvojio. Andrej Zvjagincev, uz Jafara Panahia, zasigurno je jedan od najeminentnijih filmskih redatelja disidenata, ali svakako je njegova sudbina donekle usporediva s jednim drugim umjetnikom disidentom, Milanom Kunderom.
Darko Pleša
Vukovar, 11./09.2026.
