Prije nego zaboravimo ovogodišnji Pulski filmski festival, napravimo kratki pregled. Festival i dalje ide sigurnim putem, bez potrebe za promjenom koncepcije. Otvorenje u Areni učinjeno je monumentalnim nastupom Livia Morosina uz 150 pjevača pulske zborne scene. Uz glazbu, bilo je upriličeno i čitanje (istarske) poezije za filmsku publiku (simpatično je bilo vidjeti na uvećanoj projekciji kako glumac čita iz knjige posuđene iz knjižnice 🙂 ). Umjesto klasičnog vatrometa ostvarena je njegova simbolična minijatura na rubu pozornice, što je za ekološku pohvalu.
Film otvaranja bio je najgledaniji hrvatski film ‘Svadba’ koji je i u Puli popunio Arenu, a uočen je i nagrađen osamstotisućiti gledatelj. ‘Svadba’ je svojevrsni regionalni fenomen, s klasičnom pričom Romea i Julije ubačenom u suvremeni domaći kontekst. Kćerka tipičnog hrvatskog poduzetnika ‘muljatora’ udaje se za sina srpskog ministra ‘mutnih poslova’. Njihova svadba poticaj je ‘međudržavne’ suradnje, što dovodi do niza komičnih situacija. Redatelj je uspio okupiti odličnu glumačku ekipu te pogoditi duh vremena i ukus publike, a uz određene intervencije u scenariju, mogao je nastati antologijski film. ‘Svadba’ je dobitnik Zlatne Arene za produkciju.
Foto Robert Jukić
U sedam dana, koliko traje Festival, publika je mogla gledati zamjetnu količinu filmova u nekoliko programa, s time da su se ulaznice za projekcije u Areni kupovale, a u Kinu Valli, INK-u i na plaži (program Ambrela) ulaz je bio besplatan. Tko nije uspio pogledati neki od filmova koji su se prikazivali u Areni, mogao ga je gratis pogledati na ove tri lokacije.
O filmovima u konkurenciji neću puno govoriti, nagrade su i ove godine podijeljene po sistemu ‘za svakog ponešto’ i kad se radi o dobrom i prosječnom filmu ‘dobrih poruka’. Spomenut ću najbolje filmove po vlastitoj procjeni.
Jedan od prvih koji sam pogledao bio je talijanski obiteljski film ‘Srećo moja’ (Gioia mia, 2025.) redateljice Margherite Spampinato, prikazan u sklopu programa ‘Pulica’, namijenjenom gledateljima mlađeg uzrasta. Suptilna priča o dječaku koji za vrijeme školskih praznika dolazi na Siciliju kod tetke u jedan posve drugačiji svijet od onog na koji je navikao, promijenit će njegov odnos prema rođakinji i prema svojim vršnjacima. Film koji bi mogao biti filmska lektira, i to ne samo zbog sadržaja.
U okviru programa Greater Adria, koji se prikazivao prije zvaničnog početka Festivala, spomenut ću španjolsku ‘Crna kuglu’ (La bola negra, 2026.). Redateljski dvojac Javier Calvo & Javier Ambrossi na dojmljivo stiliziran način preispituje osjetljive dijelove španjolske povijesti, od građanskog rata do sadašnjih dana.
Zanimljiv je i hrvatski film ‘Tuđe stvari’ Morena Bogdana nastao u nezavisnoj produkciji, prikazan u sklopu novog nenatjecateljskog programa ‘Druge stvari’ (‘stvari’ su se ‘poklopile’ 🙂 ). Priča je o mladiću u problematičnim obiteljskim okolnostima koji preživljava u novokomponiranim uvjetima hrvatskog kapitalizma.
‘Koke’ Igora Jelinovića, film slične tematike kao i Jurićeve ‘Male stvari’, ali dramatski dinamičniji i vizualno atraktivniji, s dvije antologijske scene obiteljske svađe, dobio je Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, kao i Zlatnu Arenu za scenarij.
Od filmova iz manjinskih koprodukcija treba izdvojiti mračnu punokrvnu dramu ‘Oče naš’, priču o ovisnicima i posljedicama koje izazivaju i trpe, snimljenu prema istinitim događajima, a koja bi ove jeseni trebala imati i hrvatsku distribuciju.
U hrvatskom natjecateljskom programu, kao i prošlih godina, u konkurenciji su bili, uz igrane, i dokumentarni i animirani filmovi. Ovih potonjih ove godine bilo je manje, ali su uočljivo zastupljeni u podjeli nagrada.
Dokumentarni film ‘Ono što treba činiti’ redatelja Srđana Kovačevića), proglašen najboljim po ocjeni publike, dobitnik je velike Zlatne Arene za režiju.
Cjelovečernjim animiranim filmom ‘Kristalni planet’ Arsen Anton Ostojić, učinio je osobni autorski iskorak, kao scenarist i redatelj projekta na podlozi scenarija Dušana Vukotića. U složenom kreativnom i produkcijskom tijeku, u priči o putovanju u svemir, ostvaren je dojmljiva alegorija na suvremeni svijet i naš planet. Zahtjevan film koji je minuciozno realiziran, što je mogla zabilježiti još koja Zlatna Arena.
Film koji bih izdvojio su ‘Sitni lopovi’ Mate Ugrina. Radi se o mladiću i njegovoj usputnoj partnerici koji, uz redovan posao u turističkom resortu negdje u Istri, sitno potkradaju turiste.
Drugi film koji šarmantno kombinira igranu i animiranu komponentu je dječji ‘Glavonja’ dviju redateljica, Marine Andree Škop i Vande Raýmanová. Inovativno i duhovito pokazan je svijet autizma jednog od glavnih dječjih likova.
Po mišljenu autora ovog teksta najbolji hrvatski film prikazan na ovogodišnjoj Puli je film koji nije dobio ni jednu nagradu niti priznanje. ‘Male stvari’ Zvonimira Jurića minimalističkim sredstvima i suzdržanom režijom prikazuju jednu obiteljsku situaciju na dalmatinskom otoku u podjeli ‘plijena’, odnosno prodaji očevine.
Sličan primjer izuzetnog filma koji ostaje bez nagrade, potaknuo me prije 22 godina na projekt Nagrade F.I.L.M.magnet, u kojem je neovisni filmski portal davao simbolično priznanje filmovima koji su na festivalu prošli nezapaženo. Prvi od tako proglašenih naslova bio je ‘Oprosti za kung fu’ Ognjena Sviličića (2004.), koji je po ocjeni Redakcije bio najbolji, a u Puli dobio Zlatne Arene za glumu (glavnu i epizodnu žensku ulogu, Daria Lorenci i Vera Zima). Od 2005. do 2023. godine dodijeljena su priznanja filmovima: ‘Što je Iva snimila 21. listopada’; ‘Trešeta’; ‘Armin’; ‘Ničiji sin’; ‘Crnci’; ‘Šuma summarum’; ‘Kotlovina’ i ‘Ljudožder vegetarijanac’, a inicijativa je ugašena nakon nekoliko sezona u kojima su se mišljenja Redakcije i pulskih žirija manje više podudarala, uz povremene iznimke. Ovo bi mogla biti jedna od njih. Više o nagradi F.I.L.M.magnet možete vidjeti na ovom LINK-u.
A sve nagrade ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala mogu se vidjeti na ovom LINK-u.
Robert Jukić
Vodnjan, 20.07.2026.
