Henri Matisse jedan je od najprepoznatljivijih francuskih modernih slikara, cijenjen i za života, ali i nakon smrti. U Vodnjanu, gdje sam živjela dok sam u Arheološkom muzeju u Puli radila kao kustos arheolog, nalazi se kuća s reprodukcijom njegove, vjerojatno najpoznatije slike, Ples, na fasadi vidljivoj s brze ceste. U Muzeju moderne umjetnosti u Parizu čuvaju se brojna Matisseova djela, a čak je i jedna prostorija nazvana Salle Matisse, gdje su izložene druge verzije Plesa.
Izložba u Grand Palais prikazuje Matisseova djela iz zadnje faze njegova stvaralaštva. Ovaj muzej i konkretan prostor privremenih izložbi dobro su mi poznati. Tijekom zimskih mjeseci Grand Palais se transformira u najljepše unutarnje klizalište na kojem sam do sada klizala, a ove godine u središtu rinka nalazila se maketa Eiffelova tornja. Light show i glazba čine ugođaj klizanja fantastičnim vizualnim i akustičnim spektaklom. Nakon završetka sezone klizanja, ovaj longitudinalni prostor bio je ispunjen tapiserijama Luja XIV, naručenima za kraljevske rezidencije, što je prostoru davalo posve drugačiju, gotovo ceremonijalnu dimenziju. Prostor privremene izložbe u kojoj se danas nalazi Matisse netom prije izlagao je izložbu Dizajn bez granica, koju sam također posjetila, te mi je raspored prostorija ostao u dobrom sjećanju.
Ulaz u Grand Palais i razgled stalnog postava je slobodan, a naplaćuju se samo privremene izložbe. Arhitektura Grand Palaisa je impresivna. Posebno mi se sviđa metalna konstrukcija i golema staklena kupola. Veličina interijera ostavlja snažan dojam, a visina igra ključnu ulogu u iskustvu: nebo kao da prodire u unutrašnjost. Ima se osjećaj kao da ste u kavezu za ptice — zaštićeni, ali ograničeni na unutarnje aktivnosti, uz povremene naznake zračne lakoće i nepoznatog izvan rešetaka.
Na privremene izložbe ulazi se sa sporednog ulaza, grandioznijeg od glavnog. Ovo krilo palače podijeljeno je u nekoliko prostranih prostora na različitim razinama. Palača je prilagođena posjetiteljima smanjene mobilnosti te se liftovi nalaze na gotovo svakoj razini.
Izložba Matisse 1941 – 1954 koncipirana je kronološko-tematski, s jasnim naglaskom na transformaciju umjetničkog izraza u uvjetima fizičkog ograničenja. Nastala u suradnji više velikih institucija (među kojima i pariški Musée d’Art Moderne i međunarodne zbirke), izložba okuplja radove koji rijetko zajedno putuju, čime dobiva dodatnu težinu. Kustoska koncepcija ne pokušava rekonstruirati linearni razvoj, već naglašava fragmente procesa — studije, varijacije i ponavljanja — kao ključ razumijevanja Matisseova kasnog rada.
Većinom se radi o portretima i interijerima, često intimnim scenama iz njegovih boravišta na jugu Francuske, posebice u Nici i Venceu. Prikazuje jednostavne sobe, otvorene prozore, biljke, zdjele s voćem — limuni se pojavljuju gotovo kao konstantan motiv, ne toliko kao predmet koliko kao nositelji boje i svjetla. Ti interijeri nisu realistični prikazi prostora, već konstrukcije pogleda: plohe boje organiziraju prostor više nego perspektiva.
Poseban segment izložbe posvećen je radovima nastalima za privatne vile i interijere, gdje Matisse djeluje gotovo kao dizajner prostora — oblikujući ambijent kroz boju, tekstil i dekorativne elemente. Time se briše granica između slikarstva i primijenjene umjetnosti, što je u ovoj fazi njegova rada izrazito naglašeno.
Na drugom katu izložbe nalaze se vitraji, povezani s njegovim radom na Kapeli krunice u Venceu (Chapelle du Rosaire), jednom od njegovih najambicioznijih i osobno najvažnijih projekata. Vitraji ovdje nisu tek dekorativni element, već sredstvo oblikovanja svjetla — filtriranjem boje Matisse doslovno “slika svjetlom”, prenoseći slikarsku logiku u arhitektonski prostor.
Prisutni su i radovi izvedeni tehnikom rezanih kolaža (gouaches découpées), razvijenom upravo u ovom razdoblju. Asistenti su bojali papir, koji je Matisse potom rezao i komponirao u dinamične, često monumentalne cjeline. Ovi radovi djeluju gotovo radikalno jednostavno, ali iza te jednostavnosti stoji precizna kontrola ritma, ravnoteže i odnosa boja.
Izložba pokazuje kako se Matisse u poznim godinama ne povlači, već radikalizira vlastiti izraz. Redukcija forme i intenzifikacija boje nisu znak slabosti, već svjesne odluke. Ova završna faza ne djeluje kao zatvaranje, već kao otvaranje prema novim medijima i načinima percepcije — prostor, svjetlo i boja postaju jedinstveno polje istraživanja.
Vendi Jukić Buča i Berislav Buča
Paris, 5. travnja 2026.
