U Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula ovoga četvrtka, 15. svibnja 2025. održat će se premijera autorskog projekta S’rića da do večeri zabi ono ča ujutro zna’, redateljice, dramaturginje i autorice teksta Marine Petković Liker. Ova suptilna, emotivna i izvedbeno kompleksna predstava nastaje u okviru programa Čakavske scene INK i predstavlja jedno od najintrigantnijih kazališnih istraživanja lokalnog jezika, intime i memorije.
Kroz specifičan tretman istarskog govora – onog koji diše, štuca, šuti i puca po šavovima emocija – ova predstava zaranja u osobne priče, ljubavi koje nisu vrištale s krovova, nego su tiho trajale ispod kože, u podtonovima, u rečenicama koje nikad nisu izgovorene. Petković Liker, poznata po svom senzibilitetu prema jeziku, ženskoj izvedbenoj poetici i granicama između govora i tijela, ovdje još jednom dokazuje da kazalište može biti živo tkivo, prostor otpora, sjećanja i iscjeljenja.
Foto Robert Jukić
Predstava okuplja impozantan izvođački tim: Silvia Marchig, Dora Polić Vitez, Zdenka Šustić, Dijana Vidušin, Luka Mihovilović i Matija Ferlin – umjetnici različitih izvedbenih vokabulara koji zajednički ulaze u prostor otvorenog istraživanja, gdje glas više nije sredstvo izražavanja, već arhiv emocionalne istine.
Vizualni identitet predstave oblikovala je scenografkinja i kostimografkinja Ana Paulić, dok je glazbeni prostor – jednako krhak, introspektivan i prožimajući – osmislio Luka Gamulin. Svjetlo, kao tiho suučesništvo u predstavi, potpisuje Elvis Butković. Osim toga, tu su i vrijedne suradnice: Mirjana Doblanović Pekica (prijevod i suradnica za jezik), Silvia Marchig (scenski pokret) i Ivana Radić (asistentica scenografkinje).
„Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna“ nije predstava koja vam priča priču – ona vas poziva da osjetite ono što obično ne slušate: vibraciju glasa koji nije savršen, šutnju koja zvoni, sjećanje koje se zadrži u trbuhu. Kazalište koje se ne vidi samo očima, već doživljava cijelim tijelom.
Reprize su zakazane za 16. i 17. svibnja 2025. u 20 sati, a nakon izvedbe 16. svibnja održat će se i razgovor s autorima. Projekt je sufinanciran sredstvima Istarske županije i Ministarstva kulture i medija RH. Ulaznice osigurajte na blagajni kazališta ili online na www.ink.hr.
Informacije o predstavi:
Marina Petković Liker
SRIĆA DA DO VEČERI ZABI ONO ČA UJUTRO ZNA
Režija, dramaturgija, tekst: Marina Petković Liker
Scenografija i kostimografija: Ana Paulić
Glazba: Luka Gamulin
Prijevod i suradnica za jezik: Mirjana Doblanović Pekica
Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
Suradnica za scenski pokret: Silvia Marchig
Asistentica scenografkinje: Ivana Radić
IGRAJU
Silvia Marchig
Dora Polić Vitez
Zdenka Šustić
Dijana Vidušin
Luka Mihovilović
Matija Ferlin
Produkcija:
Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula
Kazališna sezona Oda srcu 2024/2025
Trajanje: 90 min
PREMIJERA / PRIMA: 15. svibnja 2025. u 20 sati
REPRIZA / REPLICA: 16. i 17. svibnja 2025. u 20 sati
O PRODUKCIJI
‘Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna’ autorski je projekt Marine Petković Liker koji se bazira na afirmaciji istrijanskog lokalnog govora u svakodnevnoj, dokumentarističkoj izražajnosti. Istražuje osobne, ljubavno intimne priče lokalnog stanovništva, a materijal dobiven istraživanjem osnova je za rad s glumcima. Karakteristike kazališnog izraza Marine Petković Liker oslanjaju se na specifično tretiranje vremena, prostora, glumačke izvedbe i odnosa s publikom.
Lokalni govor, kao glumački materijal koristi se u svojoj organskoj cjelovitosti sa svim paralingvističkim sadržajima. Takav govor autentično sadrži nijansiranost i kompleksnost međuljudskih odnosa i osobnih povijesti. Govor postaje element tijela i intimnog iskaza koji godinama stoji zarobljen u srcima onih čije je živote obilježila neobično-obična ljubavna priča. U tim odnosima postoje čestice koje na trenutke želimo zaboraviti – da ih se ne bismo zauvijek sjećali onako kako se zauvijek sjećamo svega što nam je ispunilo ili ranilo srce. Prostori sjećanja, zaborava i ponovnog prisjećanja strukturiraju priču koja i na izvedbenoj razini iz predstave u predstavu secira prisjećanje, maštanje, govorno kreiranje ili šutnju koja progovara kroz tijelo.
SRIĆA DA DO VEČERI ZABI ONO ĆA UJUTRO ZNA
Skriveno u srcu, u tijelu… Tragovi sjećanja i čežnji pod kožom… Prostori intime o kojima se ne govori. Krhotine mašte u okviru svakodnevnog života. Ali. Život je više od toga. Život se živi iz dana u dan. Ponekad staneš, zadrhtiš, prepustiš se ako možeš, ako nisi sam, ako imaš s kime… Strah da se drhtanje ne pretvori u klizanje, propadanje, gubitak uporišta. Šutiš, nijemo, nikome o tome. Ni sebi. Jer, šta ako te odnese? Samo da me ne ponese, pensala je dok si je s prsti ticala kost spod oka. Neće, ću delati, ča god.
U središtu je ovog kazališnog projekta govor kao fizički, emocionalni i kulturni materijal. Lokalni idiom koristi se u organskoj cjelovitosti, uključujući sve paralingvističke sadržaje: ritam, intonacije, šutnje, uzdahe, dvosmislenosti, mucanja, krivo izgovorene riječi. Takav govor nosi kompleksnost osobne povijesti i društvenog konteksta te otkriva unutarnji pejzaž likova koji kroz njega progovaraju. On nije samo medij izražavanja, već produžetak tijela, memorije i čežnje.
Predstava se bavi nježnim i preciznim ulaženjem u prostore između govora i šutnje, između onoga što znamo i onoga što tek slutimo. Tiha, potisnuta žudnja utkivana u svakodnevicu, neuhvatljiva u gramatičkim pravilima, u racionalnom, u svakodnevnom govoru, a prisutna u pogledu, u pauzi između rečenica, i subverzivna u glasu.
Govor se u ovoj predstavi tretira kao arhiv tijela, nositelj emocionalne memorije, mjesto gdje glas i tijelo više nisu odvojeni. Glasovi – nesavršeni, krhki, fragmentirani – utkivaju se u scensku izvedbu ne kako bi nešto „rekli“, nego kako bi otvorili prostor za osjećanje i za specifičnu komunikaciju s publikom, s pažnjom i imaginarijem prisutnih sudionika, suučesnika, gledatelja.
Ženska žudnja, u ovom kontekstu, ne prikazuje se kao dramaturški konflikt ili narativni luk, već kao prostor tihe borbe i prisutnosti. To je žudnja za pogledom, dodirom, prisutnošću, riječju koja nije došla – a možda nikad ni neće. To je i žudnja za vlastitim jezikom, za slobodom da se osjeti i izrazi bez objašnjavanja.
Kazališna struktura predstave razvija se kao poetski polifoni mozaik, u kojem se fragmenti sjećanja, ljubavi, boli, zaborava i ponovnog prisjećanja slažu jedan uz drugi, ne linearnom logikom priče, već emocionalnom logikom sjećanja. Vrijeme je rastegnuto, prostor je porozan, granica između gledatelja i izvođača nevidljivo se briše – jer ono što se događa na sceni nije toliko predstava koliko proces otkrivanja, susret, odzvanjanje onog što i sami nosimo u sebi.
Nema se tu ča reći
Ova predstava razvila se u okviru programa Čakavska scena INK, koji već niz godina gradi specifičnu platformu za istraživanje jezika, identiteta i izvedbenih poetika temeljenih na lokalnim govornim idiomima. Tema sezone „Oda srcu“ pružila je dodatni misaoni okvir koji nas je usmjerio ne prema jasnim tematskim odrednicama, već prema senzibilitetu: načinu slušanja, načinu disanja, i pažnji prema onome što je inače potisnuto, zaboravljeno, neizgovoreno. Taj je okvir poslužio ne kao ograničenje, već kao otvorena pozivnica za uranjanje u intimne, često nevidljive prostore osobnog i kolektivnog pamćenja. U tom kontekstu razvili smo predstavu koja se ne temelji na zapletu, dramskom konfliktu niti izvanjskoj fabulativnosti. Umjesto toga, gradili smo kazališni organizam iz fragmenata; emocionalnih, jezičnih i tjelesnih koji zajedno tvore polifoni mozaik unutarnjih stanja. Dramaturgija nije linearna ni ciljno usmjerena. Ona je fluidna, nelinearna, i prati ritam emocionalne logike: način na koji se sjećanja pojavljuju iznenadno, asocijativno, kroz tišinu, miris, zvuk, osjet. U središte izvedbenog procesa postavili smo jezik kao tijelo, i tijelo kao jezik. Istarska čakavica nije korištena kao lokalni kolorit, već kao fizička tekstura izvedbe kao gust, zvučan, raslojen materijal iz kojeg proizlaze mikrogestualnosti, ritmovi disanja, pogreške i šutnje koje nose istu razinu značenja kao i artikulirane rečenice. Čakavski idiom, sa svim svojim fonetskim specifičnostima, upotrebljen je kao medij prisjećanja, kao polje emocionalne rezonance koje ne treba prevesti u racionalni smisao, već osjetiti, kao vibraciju, kao poziv ili otpor. S druge strane, tijelo izvođača tretirano je kao arhiv emocionalne i kulturne memorije. Umjesto da proizvodi značenje putem ekspresije, ono se koristi kao senzorno, osjetilno polje koje bilježi ono što se ne može imenovati. Na sceni nisu likovi, nisu konstrukti identiteta, nego prisutnosti tijela koja slušaju, reagiraju, propituju vlastiti odnos prema prostoru, jeziku, glasu i vremenu. Ta tijela ne „glume“ značenje, nego ga kroz pokret i zvuk evociraju, pozivaju, ponekad i odbijaju. Glumačka i izvođačka postava ove predstave sastavljena je od umjetnika različitih izvedbenih praksi: glumaca, plesača, govorno-tjelesnih izvođača. No, unatoč različitim umjetničkim jezicima iz kojih dolaze, svi izvođači u sebi nose zajedničku sposobnost da se izlože, ne u smislu psihološke ogoljenosti, nego u smislu aktivne prisutnosti, ranjivosti i otvorenosti za nepoznato. U tom smislu, ne tražimo sigurnost izvedbe, nego prostor nestabilnosti, prostor istraživanja, prostor u kojem značenje nije dano unaprijed, nego nastaje u realnom vremenu između izvođača i gledatelja. Glas u ovoj predstavi otvara prostore ispod riječi, kroz njega čujemo ono što se ne izgovara, ono što riječi pokušavaju prekriti. On je krhak, isprekidan, nesavršen. On može šaptati, pucati, disati, mucati. Glas je mjesto susreta tijela i afekta, prošlosti i sadašnjosti, osobnog i kolektivnog. Kroz taj glas publika ne prima informaciju, već vibraciju, iskustvo koje ne traži da bude razjašnjeno, nego doživljeno. U kazalištu koje predlažemo, nema razgraničenja između „izvedbe“ i „gledanja“. Publika nije pasivni promatrač, već aktivni svjedok, suučesnik u stvaranju značenja. Gledatelj ne prati radnju, nego rezonira s onim što vidi i čuje. U toj rezonanciji otvara se prostor za prepoznavanje vlastitih tišina, vlastitih rečenica koje nikada nisu izgovorene, vlastitih priča koje nisu dobile oblik. Na taj način predstava postaje proces zajedničkog prisjećanja, bez potrebe za jasnom porukom ili zaključkom. Jedan važan sloj rada razvijao se kroz susrete i razgovore s lokalnim ženama južne Istre. Te su priče dolazile tiho, često iza rečenica poput „nema se tu ča reći“. No upravo iza takvih izjava otvarali su se prostori duboke emocionalne akumulacije, priče o neizrečenim ljubavima, o tišini koja je štitila, ali i gušila, o svakodnevnim borbama koje nisu dobile mjesto u javnom diskursu. Te se prisutnosti ne pojavljuju u predstavi kao dokument, nego kao impuls, kao ritam, kao pogled koji se zadrži sekundu dulje, kao riječ koja ne dođe do kraja. U konačnici, ova predstava ne nudi zaključke. Ona ne tematizira, već stvara uvjete za osjećanje. Njezina izvedbena snaga ne leži u naraciji, već u pažnji prema jeziku, prema tijelu, prema šutnji. U toj tišini, ponekad, može se čuti najviše.
Marina Petković Liker
Marina Petković Liker je kazališna autorica, redateljica, fonetičarka i komparatistica književnosti. Bavi se umjetničkim i znanstvenim istraživanjima u području kazališta, ženskog principa unutar teorije i prakse, glasa i govora, izvedbene pedagogije i sl. Izvanredna je profesorica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti i vanjska suradnica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu na diplomskom studiju te na Poslijediplomskom stručnom studiju dramske pedagogije. Režirala je 30-tak predstava, uglavnom autorskog i istraživačkog karaktera, na nezavisnoj i institucionalnoj sceni. Sudjelovala je na stručnim, znanstvenim i umjetničkim konferencijama, objavila nekoliko radova. Vodi radionice s različitim grupama (umjetnici, amateri, nastavnici, studenti, djeca i mladi) iz područja kojima se bavi (glas i tijelo, govor, autorsko kazalište, specifična kazališna komunikacija).
[izvor informacije Istarsko narodno kazalište]
