O predstavi
Premijera predstave bila je 27. veljače 2025., a mi smo je gledali jučer, 11. ožujka, u Klubu Kazališta Komedija. Tri glumca u konceptu Aleksandra Švabića, koji je i redatelj predstave, govore o starosti. Publika, u kojoj prevladavaju stariji, sjedi za stolovima uz naručeno piće, očekuje se vedri pristup teškoj temi. Zar nije zgodno opustiti se u kazalištu s ponudom osvježenja i šaliti se na račun vlastitih strahova! Međutim, predstava počinje ozbiljnim poetskim tekstom, s metaforama i imperfektima, u dugom monološkom istupu Vinka Kraljevića. Na licima auditorija postavljaju se odgovarajuće literarne poze. Slijede konstatacije o starosti i nemoći u formi pisma, a onda komični ulomak u kojem vitalni Damir Klemenić (po)kazuje kako bi mogao doslovce ‘pasti’ s ovoga svijeta.
Zapaženu lirsku dionicu s cipelama za sjećanje ostvaruje sjajna Lela Margitić, a Kraljević u duetu s Klemenićem razigrava (očekivani) vic o penzioneru i scenu predstave s mrtvacem.
Foto Robert Jukić
Uz univerzalne aspekte starosti i starenja, predstava se, kao što je navedeno u knjižici, usmjerava na tu problematiku u umjetničkoj, to jest kazališnoj i glumačkoj sredini, a na to upućuje i kompozicija tekstova s asocijacijama na kazališna djela i stilska obilježja. Glumačka postava sugerira što bi se moglo postići cjelovitim autorskim tekstom i što bi inače kazališna generacija koja zaslužuje pljesak uz mirovinu, mogla ostvarivati na sceni.
O starosti
Kad su prije sto godina nekome poželjeli da živi sto godina, bile su to dobre želje, uostalom jedva ostvarive. Kad bi nam danas, kad je posve moguće doživjeti sto godina, netko to isto rekao, što bi nam zapravo poželio? Kakav je život koji možemo dobiti kao sretnici koji nisu ‘otišli mladi’. Prizor staraca po parkovima i tramvajima, usporenih i umornih, pacijenata na listama čekanja i jadnika na televiziji sa svojim mirovinama i režijama, zar ne bi bio dovoljan da ni sami sebi ne poželimo tu stotu?
Uz floskule o vrijednostima i zaslugama, današnje društvo ne treba starost ni iskustvo i ne zna što bi s tim starcima i njihovim iskustvom. Nije spremno za tu množinu koja se približava većini. Da nije došlo do nestašice radne snage, ne bi s plakata nasmiješeni starci pozivali druge starce da dođu raditi u dućan 🙂 .
S druge strane, oni kojima je ostalo tako malo vremena, trude se kako da im brže prođe vrijeme. Ali nije to samo njihov problem. Paradoks starosti sadržan je u paradoksu života, samo kad bi to oni koji još nisu stari, znali. Nisu to riješili ni u starini. Seneka je tješio vršnjake da se mogu baviti razmišljanjem, a Solon da tek kad čovjek umre, može zaključiti da je bio sretan 🙂 . Današnje društvo ima tehnološku osnovu za angažman toga potencijala, pitanje je samo kad će ga i što motivirati da to učini.
Ada Jukić
Zagreb, 12 03 2025.
