U galeriji Modulor Centra za kulturu Trešnjevka, 12. studenog 2024. godine u 19 sati održat će se otvorenje izložbe “Milan Lenuci – o stotoj obljetnici smrti” – autorice dr. sc. Snješke Knežević. Ulaz je slobodan za sve posjetitelje, a izložba se može pogledati do 29. studenog 2024. godine, radnim danom od 10 do 20 sati.
Milan Lenuci ; Fotografiju ustupila Wikipedia
Galerija Modulor ovom izložbom obilježava stotu obljetnicu smrti Milana Lenucija (30.7.1849. – 16.11.1924.), najvažnijeg urbanista doba kad se Zagreb počinje snažno prostorno razvijati nakon administrativnog ujedinjenja svojih povijesnih jurisdikcija (1850.) i sljedećih desetljeća kad u cijeloj Habsburškoj Monarhiji oficijelno i stvarno počinje modernizacija. Razdoblje u kojem Lenuci dominira u tom razvoju vremenski je obuhvaćeno 1891. godinom, kad je imenovan predstojnikom Gradskog građevnog ureda te 1913. godinom kada odlazi u mirovinu. U tom je razdoblju ostvaren projekt epohe – Donji grad, zamišljen kao središte grada te njegovo povezivanje s Kaptolom i povijesnim podgrađima (Vlaškom, Ilicom, Tkalčićevom). No planiranje i izgradnja obuhvatit će i sjeverne, mahom rezidencijalne predjele, zapadne predjele Donjega grada te regulacije postojećih industrijskih zona. Lenuci u studijama i planovima, osobito nakon premještanja potoka Medveščaka iz središta, a u sklopu gradnje kanalizacije, početkom 20. stoljeća zahvaća mnogo veće područje, napose prema istoku. U skici nove generalne regulatorne osnove 1907. godine Lenuci predstavlja Zagreb kao moderni srednjoeuropski grad. Ta je skica Lenucijevu najvažnije djelo. Iako je više vlasti nisu prihvatile prvenstveno zbog političkih, ali i financijskih razloga, Lenuci nastavlja velikim brojem detaljnih osnova razvijati svoju ideju Zagreba kao metropole.
Izložba se sastoji od foto-panoa kojima su prikazane sve postaje i sve važne osobe Lenucijeva života te izbor najvažnijih regulacija. Panoe upotpunjuje video prezentacija te izbor tekstova o Milanu Lenuciju.
Lenuci, Milan, hrvatski urbanist (Karlovac, 30. VII. 1849 – Zagreb, 16. XI. 1924). Diplomirao 1873. na Tehničkoj visokoj školi u Grazu. Djelovao u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu od 1874., kao gradski inženjer od 1882., kada je kao prvi projekt industrijskoga dizajna oblikovao Sustav javnih stuba, jednostavan modularni sustav zamišljen od standardiziranih drvenih i metalnih dijelova, koji se rabio za poveznice prema Gornjem gradu ili unutar njega, te se ubrzo uključio i u planiranje grada, počevši izrađivati studije uređenja donjogradskih trgova, među prvima Sajmišta (1882), današnjega Trga Republike Hrvatske. Potom je kao ravnatelj Gradskoga građevnoga ureda (1891–1912; od 1896. građevinski tehnički savjetnik) preuzeo cjelokupno prostorno i urbanističko planiranje Zagreba, od manjih urbanističkih zahvata do razvojnih makroplanova.
Najpoznatije djelo, tzv. Zelena ili Lenucijeva potkova (realizirana većinom između 1880-ih i 1920-ih), najveće urbanističko ostvarenje historicizma u Hrvatskoj, nastalo je na temelju niza projekata, u kojima je nastavio razvijati ideju perivojnoga okvira oko novoga gradskog središta, Donjega grada, uspješno prožimajući različite koncepcije (skvera, ukrasnoga i arhitektonskoga trga) i stilsko-morfološke norme tadašnjih arhitektonskih teorija te istodobno udovoljavajući zahtjevu za simboličkom reprezentativnošću »utemeljiteljskoga doba« pozicioniranjem ključnih institucija, arhitektonskih i kiparskih spomenika duž glavne, središnje osi niza perivoja (današnji trgovi N. Šubića Zrinskoga, Strossmayerov i kralja Tomislava s istočne, Starčevićev trg i Botanički vrt s južne te trgovi Marulićev, Mažuranićâ i Republike Hrvatske sa zapadne strane). Prvi je cjelovito izveden projekt u tom kompleksu regulacija Trga kralja Tomislava (1897), kojim je definiran novi ulaz u grad. Godine 1901. osmislio je model uređenja Zapadnoga perivoja te 1903. Južnoga, koji nikad nije oblikovan kao cjelina. Izradio je i studije pojedinih trgova (Starčevićev, 1900; Mažuranićâ i Marulićev, 1901., 1903., 1906).
Radio je na izradbi niza regulatornih osnova grada Zagreba, koji se za njegova mandata ubrzano urbanizirao. Posebno je tragao za urbanističkim rješenjima vezanima uz povijesnu jezgru i njezino povezivanje s novim gradskim tkivima te prostorna uključivanja sakralnih građevina. Pri prelaganju potoka Medveščaka 1896–98. u novo, istočnije korito izradio je Regulacijsku osnovu Kaptola, Nove Vesi i Potoka te okoliša, kao i niz detaljnih regulacija za pojedine tamošnje ulice, kojima se dotad dijelom ladanjsko i predurbano područje postupno pretvaralo u rezidencijalnu zagrebačku četvrt. Od 1893. do 1911. izradio je seriju studija regulacija Dolca, Kaptola i bloka istočno od Jelačićeva trga (Bakačeva–Vlaška–Palmotićeva ulica), a posebno se ističe projekt iz 1896., izložen na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (potom objavljen u berlinskom Deutsche Bauzeitungu 1897), u kojem je pokušao riješiti probleme regulacije i uključenja Kaptola i njegovih podgrađa u novo donjogradsko središte. U njem je, uravnoteživši utilitarne i estetičke funkcije na način historicističkoga racionalizma, radikalnom rekonstrukcijom povijesnoga gradskog tkiva, rušenjem zidova i Bakačeve kule pred katedralom, otvorio velik trg do Radićeve ulice, a rušenjem kuća u Vlaškoj i na Dolcu otvorio prostor pred nadbiskupskom palačom i crkvom sv. Marije. Njegova također nerealizirana studija iz 1911., u kojoj je središnji prostor Dolca namijenjen velikoj otvorenoj tržnici, a proširena Skalinska ulica ulazi u novoformirani Kaptolski trg, bila je od presudnoga značaja za kasnija ostvarenja iz 1930-ih.
Bavio se i oblikovanjem novih gradskih predjela planirajući i pojedinosti, od nasada do urbane opreme. Projektom urbanizacije novoga istočnog predjela grada, od Draškovićeve do parka Maksimira (1905), napustio je ortogonalnu shemu s pravilnim blokovima, čime je, zadržavajući zatečene ceste, pridonio individualizaciji stambenih četvrti. Istodobno je uveo široku, luksuznu stambenu ulicu koja spaja Donji grad s parkom Maksimirom, tzv. Sjajnu ulicu (dijelom ostvarena u današnjoj Zvonimirovoj) kao šetalište i kolnu prometnicu, dok je Maksimirskom i Branimirovom ulicom zamislio teretni promet.
Nesputan političkim i gospodarskim razlozima koji su se nametali u planiranju i razvoju gradskoga središta, ali poštujući zatečene topografske i povijesno-simboličke vrijednosti, Lenuci je početkom XX. st. oblikovao krivulje najljepših ulica rezidencijalnih područja medvedničkoga podbrežja (Tuškanac, Cmrok, Pantovčak, Jelenovac, Vrhovec, Jurjevska, Nazorova, Hercegovačka, Mlinarska, Mallinova i dr.). Istodobno je predlagao moderne avenije za širenje grada i povezivanje s izvangradskim područjima (Ciglana–Samoborski kolodvor, Ulica Medveščak, Britanski trg–Radnički dol–Zelengaj, Miramarska cesta, 1900–13).
Stvarajući pod utjecajem velikih ideja gradogradnje historicističkoga razdoblja i moderne, razvijao je viziju Zagreba kao idealne moderne europske metropole. Problem nemogućnosti prostornoga širenja grada (koncentričnoga poput onoga u Beču), koji je još uvijek otežan zbog željezničke pruge, uvidio je već na prijelazu stoljeća pa je u svojim projektima ponajprije nastojao pronaći najbolji smještaj željeznice. U Skici generalne regulatorne osnove Zagreba iz 1907., svojevrsnoj sintezi njegova dotadašnjega urbanističkog planiranja, osmislio je premještanje pruge i kolodvorâ (glavnoga i ranžirnoga s teretnim) iz središta, kako bi potpuno rasteretio gradsko područje od željezničkoga prometa, te širok obodni prsten prometnica i šest novih mostova na Savi, a na istočnoj strani grada uz rijeku smještaj lučke i industrijske zone modernih prostornih i sadržajnih koncepcija. Ta regulacija uključuje i regulaciju gradskoga istoka iz 1905. te nove rezidencijalne zone na području Trnja sa starim poveznicama u smjeru sjever–jug (Trnjanska, Paromlinska, Miramarska i Cvjetna cesta te dijagonalni Vrbik).
Lenuci je projektirao vlastitu palaču na Strossmayerovu trgu 11 te planinarske objekte na Medvednici, Plešivici i Ivanščici. Bio je suutemeljitelj 1874. Hrvatskoga planinarskog društva, Sklizačkoga kluba te Hrvatskoga sokola. Uredio je klizalište 1874., gdje se danas nalazi Dom Hrvatskoga sokola na Trgu Republike Hrvatske, u gradnji kojega je i sudjelovao (1881–83). Od 1878. upravljao je Gradskim vodovodom (sudjelovao u izgradnji prve vodovodne mreže, 1881–89), a nakon potresa 1880. djelovao je i u Gradskome potresnom povjerenstvu.
U njegovu se opusu ogleda razvoj europske urbanističke misli, od utilitarnoga inženjerskog planiranja XIX. st. do individualnih, umjetničkih nagnuća u oblikovanju grada početka XX. st. Urbanistička koncepcija Zagreba na prijelazu stoljeća uglavnom je njegovo djelo te je, premda velik dio njegovih projekata i zamisli nije ostvaren, svojim opusom izgradio temelj urbanom razvoju Zagreba u XX. st. U Zagrebu mu je 1988. priređena izložba u Muzeju za umjetnost i obrt.
Citiranje: Lenuci, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 7.11.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/lenuci-milan>.
[izvor informacije Hrvatska enciklopedija]
Snješka Knežević (1938.), povjesničarka umjetnosti (znanstvena savjetnica; vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu), prevoditeljica, novinarka. Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Münsteru.
Od 1964. do 1990. djelovala je kao urednica i komentatorica u Trećem programu Radio Zagreba i književna prevoditeljica, a od 1987. posvećuje se istraživanju i znanstvenom radu. Težišta: urbanizam i arhitektura, teorija umjetnosti i zaštita spomenika. Objavila sedam knjiga posvećenih urbanističko-arhitektonskim i kulturno-povijesnim temama Zagreba: Zrinjevac – 1873.-1973. (1994.), Zagrebačka Zelena potkova (1996.), Zagrebu u središtu (2003.), Zagreb: grad, memorija art (2011.), Zagreb u škarama (2018.), Zagrebački povijesni trgovi parkovi i neke ulice (2020.) i Baština i transformacija: Zagrebački slučajevi (2024.). Autorica je publikacije Zagreb. Židovski vodič (hrv., engl. i hebr. izdanje, 2020.)
Objavila je stotinjak stručnih i znanstvenih i isto toliko publicističkih radova.
Koncipirala je i uredila knjigu Bečka škola povijesti umjetnosti (1999.). Pripremila i uredila šest knjiga iz ostavštine Milana Preloga: Prostor – vrijeme (1991.), Između antike i romanike (1994.), Studije o hrvatskoj umjetnosti (1999.);Tekstovi o Dubrovniku (2003.), Poreč – grad i spomenici (2007.). i Sudbina grada (2021.) Redigirala prijevod knjige Jacob Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji Milana Preloga (iz 1953.), opremila ga bilješkama i ilustracijama (1997.)
Uredila zbornike: Obnova Dubrovnika 1979. – 1989. (1988.; engl. izd. 1989.); Antisemitizam Holokaust Antifašizam (1996., hrv. i engl. izdanje); Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (1998.); Radovan Miščević, Fenomen grada (2009.); Damir Krajnik, Preobrazba bastionskih utvrđenja u sjevernoj Hrvatskoj (2009.); Bruno Milić, Dvadeset i pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske (2009., obj. 2021.); Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene (2010.); Židovski Zagreb (s Aleksanderom Laslom) (2011.); Gjuro Szabo, O Zagrebu (2012.); Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 1913. – 2013 (2013.); monografiju Vida Tućan (2016.); Društvo prijatelja dubrovačke starine. Povijest i rad na spomenicima kulture 1952.-2016. (2016.); Berislav Valušek, Arhitektura kao kultura (2021.); Vedran Ivanković. Supercube i vila Mosinger: Izbrisana baština (2023.)
Elaboratima i eskpertizama surađivala je s Gradskim zavodom za zaštitu spomenika kulture i prirode Zagreba, Gradskim zavodom za planiranje razvoja i zaštitu čovjekova okoliša Zagreba i Zavodom za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Bila je članica redakcije časopisa Arhitektura (1982.-86.) i njegovog savjeta, te redakcije časopisa Čovjek i prostor (1987.-95.). Sudjelovala u pet navrata u radu žirija Nagrade „Vladimir Nazor“ za arhitekturu te više stručnih žirija za arhitektonske natječaje. Kao gošća sudjelovala je u postdiplomskom studiju Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Na potonjem je 2008. u sklopu doktorskog studija vodila izborni kolegij Baština i transformacija, a 2009. Održivost baštine – dileme zaštite. Na Trećem programu Hrvatskog radija od 2003. uređuje serijal Baština, mi i svijet.
Izbor prijevoda: Richard Wagner, Moj život (Zora, Zagreb 1966.); Peter Handke; Kaspar, radio drama, (Radio Zagreb, III. program, 1969. i izvedba u kazalištu Teatar Itd., Zagreb, 1974. te knjiga Peter Handke, Kaspar izd. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, 1974.); Walter Benjamin, Uz kritiku sile (Razlog 1911.); Bertolt Brecht, Izbjeglički razgovori (Teatar Itd, Zagreb, 1975.); Peter Handke, Živjeti bez poezije (Centar za kulturnu djelatnost SSO, Zagreb, 1979.); Alfred Döblin, Berlin Alexanderplatz (Liber, 1979.; ponovljeno izdanje Alfa, 1999.); Günter Grass, Limeni bubanj (Grafički zavod /Liber, Zagreb, 1981., ponovljeno izdanje, Školska knjiga, 1999.); Peter Handke, Trenutak pravog osjećaja (+ pogovor, Zora, 1987.); Günter Grass, Iz glave rođeni (+ pogovor, Grafički zavod, 1988.), Erich Hackl, Aurorin usud (Mladost, 1990.); Thomas Bernhard, Midland na Stilfsu. Da (Meandar, 2003.); Walter Benjamin, Novi anđeo (Izdanja antibarbarus, 2008.); Franz Kafka, Proces, Preobrazba i druge priče (Školska knjiga, 2012.); Walter Benjamin, Berlin devetstotih i Jednosmjerna ulica (Izdanja antibarbarus, Zagreb (2017. + pogovor, sumarna kronologija života i djela, izbor iz sekundarne literature, popis prijevoda na hrvatski).
Sa Židovskom općinom Zagreb surađuje unatrag tridesetak u kulturnim programima i piše u njezinim glasilima, mjesečniku Ha Kol i godišnjaku Voice. Suorganizatorica je dvaju simpozija: Antisemitizam Holokaust Antifašizam (1995.) i Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (1996.) i suurednica istoimenih zbornika. Istražila je povijest zagrebačke sinagoge, što je rezultiralo studijom Zagrebačka sinagoga (Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23/1999., Zagreb, 2000.) i izložbama: Zagrebačka sinagoga – reliquiae reliquiarum (Muzej Mimara, 1996. i Galerija Forum, 1997.); Sinagoga i Zagreb (Arheloški muzej, Zagreb 2001.), Blago Svete kehile Zagrebačke (Galerija ‘Ivo i Milan Steiner’ Židovske općine Zagreb, 2001.), Židovi i Zagreb (Gliptoteka HAZU, 2015.), te scenarijima za dokumetarne filmove Hrvatske televizije u režiji Mire Wolf: Zagrebačka sinagoga 1967. -1942. (1996.), Blago Svete kehile Zagrebačke (2001.), Arhitektura sinagoga (2001.) i Sjećanje na sinagoge (2001.) Sudjelovala je također u organizaciji izložaba Židovi fotografi u Hrvatskoj (Gliptoteka HAZU, 2004.) i Natječaj za Židovsku bolnicu u Zagrebu 1930./31. (Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2005.), Židovi i Zagreb prigodom 200-e obljetnice osnutka ŽOZ (Preporodna dvorana HAZU, Zagreb, 2006.) te tri dobrotvorna koncerta pod naslovom Muzika za sinagogu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu (1996., 2002. i 2003.).
Članica je Kulturnog društva ‚Miroslav Šalom Freiberger’ i predavanjima sudjeluje na njegovoj tribini. Za mjesečnik Ha Kol napisala je seriju Traganja za prošlim, na tragu istraživanja za navedenu kulturno-povijesnu knjigu Židovski Zagreb, koji se objavljuju na t-portalu i webu Židovske općine Zagreb. Od 2010. sudjeluje u radu Šoa Akademije.
Od 2007. stalna suradnica časopisa „Zagreb moj grad”, za koji piše članke u rubrici Povijest grada.
Članica je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Društva arhitekata Zagreba, Hrvatskog novinarskog društva, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog P.E.N.-a. Godine 1997. i 1998. bila je članica Upravnog odbora Instituta Otvoreno društvo Hrvatska.
Za monografiju Zagrebačka Zelena potkova dobila je Nagradu grada Zagreba za 1996. godinu; za ukupni znanstveno-istraživački rad na hrvatskoj i zagrebačkoj arhitektonskoj baštini Nagradu ‘Neven Šegvić’ Udruženja hrvatskih arhitekata za 2002. godinu; Medalju „Ivo de Natali“ Društva prijatelja dubrovačke starine 2016. za doprinos u zaštiti kulturne baštine Dubrovnika; Nagradu ‘Radovan Ivančević’ za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 2017.; Nagradu grada Zagreba za knjigu Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice za 2020. godinu i Nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za popularizaciju struke (serijal Baština, mi i svijet, koji se od 2003. emitira na Trećem program (dosad više od tisuću emisija).
[izvor informacije CeKaTe]
