Vizualno impresivan ali nedorečen pokus
Na ovogodišnjem izdanju ZFF-a, zagrebačka publika imala je priliku vidjeti drugi, željno iščekivani film Roberta Eggersa, Svjetionik. Eggers je privukao pozornost publike i kritike impresivnim debijem, horor dramom Vještica. U prilog mu zasigurno ide zasićenost dijela publike komercijalnijim uspješnicama kao što su adaptacije stripova i beskonačna reciklaža remakeova. Eggers jasno daje do znanja da mu komercijalni blockbuster formati nisu (zasad) na umu i uspijeva s drugim filmom napraviti odmak ne samo od aktualnih kino hitova već i svog prvog filma.
Ne mogu pobjeći dojmu da je Svjetionik inspiriran Bergmanovom filmografijom do mjere da u određenim kadrovima djeluje kao (mnogo slabiji) hommage dok su druge asocijacije Andaluzijski pas i Isijavanje.
Film nudi raskošno kinematografsko iskustvo – kamera, scenografija, kostimografija, montaža – dobivamo savršenstvo s tehničke strane. Crno-bijela tehnika djeluje kao dobar izbor za izgradnju atmosfere (gotička tjeskoba i mitološke prijetnje u maniri Poea i Lovecrafta).
Ono što film ne nudi – razrađen scenarij i suvislu cjelinu.
Priča prati dvojicu čuvara svjetionika – Ephraima (Robert Pattison) i Thomasa (Willem Dafoe) dok u osami tonu u ludilo a njihova četverotjedna smjena pretvara se (doslovno) u Sizifov posao. Odnosno, trebali bi tonuti u ludilo prema scenariju koji se poziva na motive izolacije i sindrom groznice brvnare no likovi otpočetka pokazuju demenciju koja odmakom radnje prelazi u karikaturu ludila. Isto tako, likovi su skloni stereotipnim devijacijama – Thomas je logorejični čangrizavi starac, Ephraim je sadist i erotoman, obojica su skloni alkoholizmu. Izvedbe Dafoea i Pattisona na momente su briljantne ali graniče s preglumljavanjem. Od prvog verbalnog duela, dvojac izlijeće s izrazito teatralnom glumom, primjerenom izvedbi grčke tragedije. Nastojat ću izbjeći usporedbe s Vješticom – osim sporog razvoja radnje i malobrojne glumačke postave, filmovi nemaju mnogo toga zajedničkog. Vještica je lansirala mladu Anyu Taylor-Joy među najtraženije nove talente Hollywooda no cijela postava odlično je odradila posao, bez dojma isforsiranosti.
Svjetionik u glavnim ulogama ima vruću robu, Roberta Pattisona (koji izborom uloga odaje dojam da je u stalnom iskupljenju za Sumrak) i glumačku ikonu Willema Dafoea koji možda hvata zadnji vlak za Oscara. Pretenciozna nota u izvedbama nije neočekivana. Dijalog u kojem Pattisonov lik spočitava Dafoeu da mu je dosta njegovih priča, pića i prdaca sigurno će biti materijal za prikazivanje na nekom satu glume no većina filma djeluje kao eksperiment na satu glume.
Naznačeno je da likovi trebaju zaroniti u ludilo s neke linije suvislosti. Gdje je ona? Ephraim i Thomas od početnih devijacija prelaze u karikature. Dijalozi nude poetiku i crni humor ali svode se na repetitivna sukobljavanja.
Film drži pažnju snažnim estetskim rješenjima, inspiriranim slikarstvom simbolizma i surealizma. Snoviđenja i noćne more likova, isprepletene s motivima iz grčke mitologije unikatno su iskustvo za gledatelja. Estetika Svjetionika fantastično je dočarana i bit će dovoljna publici sklonoj style over substance formatima da prihvati film kao remek-djelo.
No, čarobna estetika ne može pokriti neartikuliran scenarij. Svjetionik se na početku predstavlja kao horor, zatim fantastična drama no film je najpoštenije odrediti kao arthouse uradak. Žanrovski hibridi nisu isto što i nemanje žanra kao takvog. Je li u suštini Svjetionika doista izolacija? Groznica brvnare? Studija ličnosti? Reprodukcija mita? Dijelu publike nedorečenost će djelovati intelektualno. Neću iskoristiti izraz „začudan“ jer sam obožavatelj mnogih začudnih filmaša – Davida Lyncha, Davida Cronenberga, Park-Chan Wooka. Lista je dugačka. Eggers Svjetionikom nije postigao željenu začudnost nego neartikuliranost. Ako bacite pogled na IMDB stranicu filma, velik broj oduševljenih gledatelja ističe da nema pojma o čemu se film radi. Je li to uspjeh ili publika ne skriva da je pseudointelektualna?
U konačnici, Eggers nudi osvježenje od komercijalnih kino hitova i učvršćuje se u redu prepoznatljivih novih redatelja, u zajedničkoj klupi s Yorgosom Lanthimosom, Arijem Asterom, Jennifer Kent. Majstor je atmosfere i vizualnih rješenja no drugim filmom nije zadržao početnu kvalitetu. Učinio je dovoljno da zadrži pažnju.
Iva Esterajher
