Prošlo je mjesec dana (22. ožujka) od kad je u Zagrebu, u Klubu, u Hatzovoj 16, poticajno i samozatajno održala koncert Laura Gibson. Sama, s gitarom i mikrofonom, jednako nepretenciozna u izvedbi i izgledu, ali dojmljiva u autorskoj povučenosti, koncentrirana na glazbu i tekst, jer njeni lyrics nose jednaku težinu poruke kao i melodija, održala je ugodan, liričan i idiličan koncert.
Laura Gibson u KLUB.-u ; Foto AJ
Komunikacija Laure Gibson s publikom djetinjski je otvorena, iako suzdržana, kao da je zbunjena kad govori umjesto da pjeva, a pjeva da slobodnije govori. U jednom američkom interviewu (dostupnom na netu) rekla je kako je je bila sramežljiva kao dijete, pa je počela pjevati (pred publikom) tek na fakultetu. Iako ima pratnju glazbenika s kojima je do sada objavila nekoliko albuma, govori kako turneju ostvaruje sama, kako putuje, pretežito vlakom, nosi vinilne ploče i bit će joj lakše, ako kupimo koji primjerak. Nije to nametljiva reklama, neki marketinški trik kojim će privući kupce, uostalom, publika u Klubu jednako je lirična i ‘pojedinačna’, a ne masovna i bučna, atmosfera je ugodna i klupski ‘prirodna’, s umjerenom ‘šminkom’ videoefekata. Laura samo kaže ono što misli i pri tome ne kalkulira, čak se i prekinula u jednoj pjesmi, nezadovoljna nekim detaljom, i počela ponovo. Naglašen je element neposrednosti i komunikacije, a ne predstave, nastupa u kojem između publike i izvođača stoji zvjezdana udaljenost.
A činjenica što pišem mjesec dana kasnije, a ne neposredno poslije koncerta, govori o dugoročnosti dojma koji ostvaruju ove pjevačke i umjetničke ‘tihe vode’. Za razliku od bučnih, tehnički i medijski forsiranih turneja svjetskih show bestsellera, nema egzaltacije, ali ni zasićenosti i pada energije kao kod naglog unosa šećera u organizam. Ovi komorni koncerti ostaju kao minijature u mreži jambo plakata, među kojima također ima onih koji impresioniraju, ne samo veličinom. Treba pratiti i one koji nas ne nastoje sablazniti ili ‘osvojiti’, već uživaju s nama.
Ada Jukić, 21,. travnja 2017.
