Razgovor s Redateljem povodom projecije filma Obiteljsko gnijezdo
‘They are terrible people, but the situation is terrible, and I love them.’
To je slobodno navedena izjava Béle Tarra na razgovoru povodom projekcije filma ‘Obiteljsko gnijezdo’, njegovog prvog filma (1977.) u okviru Festivala mutacija u Zagrebu 31.siječnja 2017. godine, u kinu Europa. Izjava je data kao odgovor na pitanje, odnosno stav jednog gledatelja prema junacima Filma i u tom kontekstu treba čitati (prevesti) to ‘terrible’. Zapravo, ti ljudi nisu grozni, već jadni, nesretni, nesigurni, nesavršeni i čine većinu svijeta. To da voli te male, anonimne ljude, da ih ne (pr)osuđuje i da se svojim radom zalaže za njihovo dostojanstvo, naglasio je veliki mađarski i svjetski redatelj na još jednom istupu kojem sam prisustvovala (u prostorima Filmske akademije u Zagrebu, prije nekoliko godina, kad je objavio odluku o prestanku snimanja i otvaranju filmske radionice, tada planirane u Splitu, a realizirane u Sarajevu, koja po svježe iznesenom stavu na toj lokaciji prestaje s radom).
Foto Ada Jukić
Béla Tarr i Abel Ferara na ‘Festivalu mutacija’
Projekciji Tarrovog filma prethodila je projekcija filma ‘Djevojka iz Kineske četvrti’ Abela Ferrare, još jednog velikog gosta Festivala, koji je također sudjelovao u razgovoru, između ostalog, i sam postavljajući pitanja kolegi o snimanju njegovog prvijenca. Pitanja je postavljala i publika, a moje pitanje bilo je vezano za gornju izjavu. Pitala sam kako je moguće voljeti te ljude. Mogu razumjeti da ih možemo sažaljevati, možemo razumjeti zašto su takvi, možemo ih i opravdati kao što čini autor filma (takvi su jer su ih okolnosti života učinile takvim, takvi su zbog utjecaja društva, bez obzira koje bilo društveno uređenje). Ali kako možemo voljeti one kojima treba opravdanje?
Odgovor je opet počeo iz općeg humanističkog stava. Nemamo pravo na ‘judging’. Bez obzira kakvi bili ljudi, mi ih nemamo pravo prosudjivati ni osuđivati. Iz toga je nekako mutirala tolerancija do ljubavi. Ali prije nego otkrijemo kako tu božju blagost mogu postići svi ljudi, praktički, a ne kao teoretski stav ili floskulu koja ih u vlastitim očima čini većim ili boljim ljudima, prepoznajemo je kao potencijal velikih ljudi. Stvaralaca. Moraš voljeti ljude da bi stvarao za njih (i kad trpiš zbog njihova nerazumijevanja, čak i kad znaš da ti ljudi radije gledaju sapunice nego filmove u kojima se brani njihovo dostojanstvo). Takvi su i rijetki likovi u djelima stvaralaca (sjetimo se Alekseja Karamazova ili kneza Lava u Idiotu). Nisam dalje išla u polemiku jer se od karaktera likova Obiteljskog gnijezda diskusija razvila o drugim aspektima filma, ali nisam prestala razmišljati. Što kad bismo tim ljudima dali ono o čemu sanjaju? Stan, na orimjer. Da li bi postali drugačiji? Ali u kakvim stanovima (kućama) se rađaju Chabrolovi (anti)junaci? Jesu li društvene prilike same odgovorne za ljudske slabosti ili je slaba sama ljudska priroda?
Obiteljska klopka
Béla Tarr je u stanju voljeti svoje male likove ‘stiješnjene životom’, svoje ‘bijedne ljude’ (opet asocijacija na Dostojevskog). Pričao nam je kako je snimio svoj prvi film s dvadeset dvije godine, kad je odlučio pokazati ne uljepšanu stranu života, već život koji vode obični ljudi, večina ljudi (a ne marginalci, kako su komentirali službeni izvori). ‘Obiteljsko gnijezdo’ (Family Nest) naziv je koji je filmu dodijeljen za inozemni plasman, dok je u izvornom naslovu umjesto ‘gnijezda’ nešto kao vatrena klopka ‘fire trap’, po Redateljevom prijevodu. Film je snimio 1977. godine, točno prije 40 godina, naglasio je, u rujnu. To je iz prve ruke dobiven podatak (u IMDb evidenciji navedena je 1979., vjerojatno godina kad se film pojavio ‘u svijetu’).
Film govori o radnicima tvornice salame koji žive pritisnuti egzistencijskim problemima, među kojima je najveći stambeni problem. Obitelj s desetak članova u tri generacije živi u nepodnošljivo skučenom prostoru i u toj situaciji izbijaju krajnja obilježja njihovih karaktera i odnosa.
Film je snimljen minimalnim sredstvima, u minimalnom vremenu (pet dana), na izravnim lokacijama, bez (pravih) glumaca, ali je pravi igrani film. Naturščici fasciniraju u svojim mučnim ulogama. A razlog je taj što ih je, kako sam Béla Tarr kaže, na audicijama pomno birao. Nisu dobili tekst koji će govoriti, već su birani likovi koji će u odgovarajućoj situaciji ‘prirodno’ reagirati prema očekivanjima redatelja.
Pored izvanredne protagonistice (radnice u tvornici, koja s djetetom živi u obitelji supruga koji je dvije godine u vojski), i dojmljivih epizodista, istaknut je lik prijetvornog, neugodnog, brbljavog i samodopadnog patera familiasa. Za njega se osobito zainteresirao Abel Ferara, ‘Koji je to lik, Hej, Man’, oduševio se. Na njegovo pitanje o daljnjoj suradnji s glumcima iz svog prvog filma, Tarr je rekao da je angažirao neke od njih, na primjer, u ‘Sotonskom tangu’ (1994.) i drugim, ali otac iz ‘Obitelji’ bio je ‘dobar samo za ovu ulogu’.
Poslije filma… snažniji
Razmišljala sam o još jednom lijepo fomuliranom stavu Béle Tarra. Iako skromno ocjenjuje ‘svoj engleski’ i prigušuje se u ulozi sitnog starog čovjeka, koji ne može promijeniti svijet, Béla Tarr zrači govorničkom snagom gotovo kao redateljskim izrazom. Čak i kad inzistira na jednostavnosti i izbjegavanju metafora i drugih literarnih figura u intepretaciji filmskog djela (koje koriste filmski kritičari, nasmiješio se još jednom sugovorniku u Razgovoru, ‘službenom uvodničaru i analitičaru Festivala, Jonathanu Rosenbaumu), Tarr govori sugestivno i poticajno. U pitanju o utjecaju filma može imati na gledatelje, a znamo koliko je tu različitih (i točnih) mišljenja, za Bélu Tarra najvažnije je da li izlazimo iz kina snažniji. Stronger, or not, to je bitno, kaže. I to je točno. A s obzirom na teme, način prikaza, pa čak i trajanje njegovih filmova (vidi Sotonski tango, na primjer, sedam i pol sati!), možemo zaključiti da njegov gledatelj već treba biti snažan, ne samo da izdrži pritisak kralježnice u sjedalu kina, već izdrži i sliku svijeta koju mu pokazuje. To je pokazao i broj gledatelja na dragocjenoj zagrebačkoj projekciji od podne do osam navečer 31. siječnja 2017., s dvije kraće stanke u originalno postavljenom ritmu.
Do sljedećih Filmskih mutacija imamo vremena za još snažnije razmišljanje.
Ada Jukić, u Zagrebu 01.02.2017.
