Božica Dragaš
Između koljena
Prva knjiga Božice Dragaš Između koljena otvara pitanje oduvijek i zauvijek i posvuda osjetljive teme – incesta.
Tinka je knjižničarka posvećena svojem, ne naročito uzbudljivom poslu, na kojem joj jedine brige zadaju formalna pravila knjižničarske struke. Iza te naizgled rutinske, pomalo i učmale egzistencije, kojoj su prethodili, polako doznajemo, razoreni obiteljski odnosi i poremećene društvene okolnosti, krije se cijeli pogon koji je Tinka razvila – poput vježbi disanja i kontrole panike – ne bi li lakše ovladala svojom složenom situacijom. Naime, njezina dugogodišnja incestuozna veza s bratićem Borisom tajna je koja se ne smije nikome povjeriti. A ta je veza upravo na kušnji: prekinut će se u ponoć kada isteknu tri mjeseca od njihova posljednjeg kontakta. Odbrojavanje je u tijeku, Tinka mijenja posao, piše studiju o incestu i, sva izranjavana životom u ilegali i stresu, upoznaje Filipa. No, ni s njim stvari nisu baš jednostavne…
O tome postoji li unutar labirinta propisa i zabrana mogućnost slobode izbora, u ovoj se knjizi govori glasom novim, preciznim, čvrstim, upućenim u ono o čemu pripovijeda i što problematizira.
A incest, kao strast i kao ljubav koja ne bira, uvijek će biti velika tema, koliko god se rijetko o njemu govorilo.
- Algoritam – Noviteti
Željko Valić
Tanka koža
‘Tanka koža’, prvi roman, a treća knjiga Željka Valića je neobična satira koja kroz svojevrsno sekularno hodočašće govori o svemu onome što čovjeka koji Čovjekom želi biti mori, muči i tišti: od kozmičke nesigurnosti, kozmetičkih obmana do društvenih nepravda raznih kalibara. I čini to na vječne teme, ali glasom duhovitim i neposrednim koji osigurava svježinu i bliskost sa svim dvojbama i centrifugalnim silama života.
Žuti, suvišan čovjek za suvremenu Hrvatsku, plah, tankoćutan i samozapitan, pomalo pjesnik, svakako autentičan lik, nezaposlen i vječito dekintiran u svom maršu kroz Zagreb, na najtopliji dan u godini, do 13 sati treba stići do Burze rada, zbog žiga. Usput Žuti susreće galeriju likova, poznanika i svakakvih, galeriju grotesknih s kojima što raspreda što upada u razgovore, ili pak oni u njemu potiču unutarnje monologe. Nakon iskustva s Burzom, tumaranje se nastavlja, a dolazi nevrijeme, kiša koja donosi olakšanje i spoznaju i Žutog uvaljuje u nove nevolje.
Ima nešto ruskog, ne samo jerofejevskog u pripovjedačkom glasu, na onaj dobar način starinskog, klasičnog i za čuđenje sposobnog i od tog čuđenja i izloženosti senzacijama napregnutog, rubnog, na rubu prsnuća. Opet, Valić priča nenametljivo, lišen je svake pompoznosti ili egocentričnosti, njegov Žuti je luzer koji to uopće nije, i u tome je njegova veličina.
Crno pismo
Irena Matijašević
‘Crno pismo’ Irene Matijašević, autorice do sada poznate po poeziji, je proza koja se dodiruje s poezijom, dnevnik bez nadnevaka pisan iz nesanice i traume, koji obuhvaća godišnji kalendarski ciklus, ciklus regeneriranja.
Proza ‘Crnog pisma’ je autoterapijski čin u kojemu se unutarnje i vanjsko preklapaju, i izokreću, pisanje pisma adresatima, ali i samoj sebi, autoanaliza i analiza, u prvom redu složenog ljubavnog odnosa. Okosnica spisateljskog interesa je ipak emocija sama, njezino racionaliziranje, zahvaćanje i dohvaćanje, pa se hibridna priroda ovog pisma nameće kao logičan izbor. Naime, standardna ekonomija teksta i života u slučaju traume i emocije je neupotrebljiva, prije krivotvorenje nego oslikavanje, pa se Irena Matijašević hrabro upustila u petlje i proces koji je načelno beskonačan, redundantan, cikličan i fragmentaran, u kojemu se prebrojano opet opsesivno broji, jer je svaka sigurnost izmaknuta, gdje se govori iz ranjenosti, proces koji je otvoren kao rana i promatra vlastito zacjelivanje.
Istodobno ovo pismo pisano u tamu govori i o prirodi jezika i o mediju, donosi nadahnute pasaže o interpunkciji, o društvenoj i kulturnoj matrici u kojemu je nastalo, gomila građu iz dubinske psihologije, raspodjeljuje taj teret i balansira njime, stalno u napetosti koju kao da mjeri otkucavanje sata.
Put prema razrješenju koje se polako ali neumitno, gonjeno samim protokom vremena otvara je nebeska fizika, uspravljanje i uzlet, glava konačno podignuta prema gore, prema pticama i eteru.
Vlado Martek
Pripremanje za poeziju
Vlado Martek je živi klasik naše konceptualne umjetnosti, ali po tome nije jedini, ima još živih klasika konceptuale. Jedini je, valjda i u svijetu, jedan jedini, baš onako kako je Renato Baretić jedini poznati govornik trećićanskoga, predpjesnik, pardon Predpjesnik. I to već godinama. Martek se priprema i bilježi svoje pripreme, šegrtuje kod svih, vremenom i kod sebe, uči, slaže i ispituje, pa dalje uči, preslaguje i propituje. Ostavlja otiske o poeziji i otiske poezije, zenovski u procesu nalazi cilj, zenonovski na cilj ne može stići.
Skrupuloznost i studioznost koje bilježi stvarajući svoju aktivnu riznicu iz riznica filozofije, književnosti, citata, vizuala, parola, slogana, poslovica, parafraza, dosjetka… su tolike i već pomalo zaboravljeni ideali da nisu mogle biti spakirane bez zaigranosti i provokacija. To je poštovanja vrijedna predpoezija.
Pripreme su temeljite jer cilj im je visok: svesadržaj, kako to autor u uvodu izrijekom kaže. To, opet, podrazumijeva da su i pripreme svepripreme. Načelno beskonačne, otvorene, neiscrpive, da im je jasnije markirana granica prema poeziji nego prema onome njihovom pred. Prema poetičnom i poetičkom nego prema pred.
Kakogod, pripremni radovi za pisanje poezije su i dalje u punoj snazi i u tijeku, a čudi da nitko nije posegao za prednastavljanjem na Martekov koncept, na predpripreme.
[izvor informacije Algoritam]
