O DRUGIMA I DRUGAČIJIMA
Predstava Jučer sam se sjetio plave Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život pod redateljskom palicom Petre Radin, premijerno izvedena 27. 02. 2015., prikazuje nam četiri priče o četiri slijepe osobe koje se, kakogod to shvatili, zovu isto kao i glumci.Oni gledateljstvu prenose vlastiti osjećaj svijeta na uskoj granici fikcije i zbilje. Taj je doživljaj često vrlo bolan, možda ne toliko za njih same koliko za gledalište kojemu vjerojatno prvo pada na pamet kako je to poetično iskazano i dirljivo.
No nije to ono što ovi glumci, Dajana Biondić, Suzana Bliznac, Milenko Zeko i Vojin Perić, žele da publika osjeća. Oni ne žele da ih sažalijevamo jer su slijepi, nego da ih percipiramo kao ljude koji su jednostavno drugačiji, ali i ravnopravni većini koja vidi. Žele da ih upoznamo i da shvatimo s kakvim su se teškoćama suočavali kao djeca i kako ih danas proživljavaju,anamjera im je i to da nam pokažu specifičnost vlastite percepcije i mišljenja.
Videćiljudi se često pitaju kako slijepi doživljavaju boje pogotovo ako ih nikada nisu vidjeli. Tako Suzana kaže da ne voli zeleno jer joj ta riječ ružno zvuči. Dajana zna da su joj usnice crvene ako ih namaže ružem. Vojin se sjeća plave, dok Milenko govori o žutom Suncu.
Glumci kazališta „Novi život“ svoje uloge tumače duboko proživljeno s velikim smislom za nijanse pojedinih doživljaja i osjećaja, odličnim umijećem transformacije i suptilnim prelascima granice između suza i smijeha.
Režija Petre Radin je diskretna te ostavlja glumcima slobodu za nesputan izraz u govoru i pokretu pa čak i plesu u koreografiji StašeZurovca. Scenografsko rješenje Marija Miškovića, razumije se, prilagođeno je fizičkim mogućnostima glumaca te napravljeno tako da podvuče svevremenski karakter ispovijedi likova. Kostimi Katarine Radošević Galićtakođer prate tu zamisao ne sputavajući pokret, no ističući osobine likova. U trenucima, kostim je tako važan da igra jednu od najvažnijih uloga u priči. Dječaku je mama sašila sako kako bi bio lijep u školi. No učiteljica mu ga je uzela kako se ne bi zamazao ignorirajući tako dječakovu potrebu da nosi svoju lijepu odjeću i bude poseban.
Sve komponente predstave su, u cjelini, takve da ističuideju drugosti i specifičnosti koja i jest u središtu ovog zanimljivog i izvrsnog kazališnog ostvarenja. Kada predstavu budem preporučivala prijateljima i znancima, govorit ću o njezinoj estetskoj odnosno umjetničkoj vrijednosti i dojmljivosti ne stavljajući u prvi plan činjenicu da je glume slijepi glumci.
Jer…Što je sljepoća? Fizičko obesvjetljenje i svijet u kojem boje poprimaju sinestezijske oblike stvarajući poseban „kolorit“, ili buljenje zdravih očiju i ne-prepoznavanje drugih i drugačijih. Ona fizička i najčešće „gledana“, najgora je onima kojima se dogodila, no ona druga, ona koja se ne vidi, a zasljepljuje svojim „gledištima“, razbolijeva sve oko sebe i uvodi nas u mrak kroz koji ni sunce nema nikakvih šansi, piše Vojin Perić u programskoj knjižici.
Dobra knjiga, dobra predstava, dobro likovno djelo, dobar film, svi nas oni uče da ne budemo kruti i nesnošljivi. Uče nas, u konkretnom slučaju, tome da nije toliko važno jesmo li fizički slijepi, već da je puno važnije da ne budemo zaslijepljeni neprihvaćanjem, netolerancijom i neprijateljstvom.
Ozana Iveković











