Béla Tarr na Konferenciji za medije u ADU u Zagrebu 9. svibnja 2012. predstavio projekt postdiplomskog studija filma u Splitu
Filmski Bauhaus u Dioklecijanovom gradu, osvrt Ada Jukić
‘U Tarrovim dugim, promišljenim, umjetnički i tehnički pripremljenim kadrovima ostaje vremena za razmišljanje, stvari se pomiču u prirodnom trajanju, čini se da se ništa ne događa, ali onda nas zatekne promjena kao trik, kao mađioničarev zec iz mračnog cilindra…. Kamera upravlja događanjima, ona zna što će se dogoditi, ona čeka, statična i samouvjerena, prije nego likovi uđu u kadar, i ne prati ih kad izađu, ona zastaje i pušta ih da odu, pa ‘korača’ za njima ili ih napušta. Ona izostavlja likove koje slušamo (njihove riječi ili glasove, kad stenju, povraćaju, šuškaju). Ona im prilazi s leđa, kao nadglednik i upravljač, ona ih postupnim i jednolikim kretanjem unazad otkriva i definira u grupama i odnosima, u prostoru i značenju, ona se približava objektima do dodira s njihovom površinom.
U vlastitom determinizmu, izvan konvencija o primjerenom filmskom vremenu, izjednačena s duljinom radnog vremena ili dokolice u mehaničkom rasporedu stvarnosti, ni jedna minuta od sedam i pol sotonskih Tarrovih sati nije suvišna niti dulja nego što mora biti.’
Ovo sam napisala prije pet godina (29. travnja 2007.), nakon projekcije Sotonskog tanga (1994.) Béle Tarra u ‘Tuškancu’. Cjelovit osvrt je na linku: http://www.film-mag.net/content.php?review.2549
Béla Tarr i Mario Kozina; Foto Ada Jukić
U međuvremenu Béla Tarr je snimio, po svojoj neopozivoj odluci (ponovio je to i na Konferenciji ), svoj posljednji film. I odlučio pomoći drugima da snimaju vlastite filmove. Jer, bez obzira na slobodu koju trebaju autori i činjenicu sa ih nitko ne može naučiti kako napraviti ‘svoj film’, moguće je u okviru placente autorske majstorske radionice ili funkcionalističkog (Bauhaus) laboratorija ‘zaštititi i osnažiti’ autorske posebnosti i pripremiti ih za okolnosti u kojima moraju realizirati svoje projekte.
Greenfield edukacijska i umjetnička investicija u našim krajevima.
U recesijskim vremenima u kojima se investicije u pogone s desetak ljudi veličaju u TV dnevnicima, Béla Tarr nam, kao velikan filmskog vremena, daje uočljiv intelektualni poduzetnički poticaj ‘. Ova investicija na povijesnom, antičkom civilizacijskom terenu s kontinuitetom proživljavanja omogućuje nam da postanemo, kao što Hribar kaže, zemlja komunikator, čvorište svjetske umjetničke mreže. Čime smo to zaslužili?
U okviru formalne edukacijske strukture (pri Sveučilištu, pri Akademiji), s programom upisa (aplikacije za šesnaest polaznika već ove jeseni) i programom pojedinačnih doprinosa predavača (spomenimo samo Jima Jarmuscha, Gusa Van Santa i Akija Kaurismäkija) postavljaju se temelji jedne umjetničke, u razumljivom stupnju subjektivne škole koja ne polaže računa kompromisima ni konvencionalnim očekivanjima. Studij je internacionalan, nema dobnih ograničenja (Tarr se nasmijao govoreći o svojim godinama i spomenuo redatelje s prvim filmom u četrdesetim), bez kvotnih ustupaka zemlji domaćinu, ali otvorenih mogućnosti za puno ‘lokalno sudjelovanje’.
Béla Tarr upravo je onakav kakav sam očekivala da će biti izvan svojeg filmskog kadra: skroman i gotovo zbunjen kad govori o rutinskim temama, ali zažaren entuzijazmom kad govori o stvarima za koje se zalaže, za čovjeka, njegovu neponovljivu životnu dimenziju, za slobodu stvaranja, za stvaranje. Govori o čovjekovom životu, o jedinstvenom postojanju kojemu filmsko svjedočanstvo daje svjedočanstvo.
Uz prigušeno svjetlo u gledalištu i reflektore na pozornici dvorane ADU na Trgu M. Tita 5, Konferencija je održana kao interaktivna predstava, uzbudljivo komunikativne atmosfere (H. Hribar, koji je i sam svojim stavom i uvodom dao doprinos toj komunikativnosti, eksplicirao je svoje zadovoljstvo ‘odzivom publike’). Mario Kozina mladenački je znalački usmjeravao izlaganja sugovornika. Bilo je ugodno biti na ovakvoj konferenciji za medije. Nije na svima tako 🙂
Jedino u čemu se ne slažem s Bélom Tarrom je njegova odluka da prestane snimati, njegovo uvjerenje da je sve rekao i da ne želi ‘ponižavati gledatelje’ ponavljanjem samoga sebe. Sa svojeg egoističnog gledateljskog aspekta jedino pravo koje odričem autoru je određivanje kraja svojeg opusa, autorov zaključak da je ‘sve rekao’ i da ne može ništa ‘drugo’ ni ‘novo’ reći. On to ne može znati. Sjetimo se autora koji su zbog svojih ‘stvoriteljskih’ kriterija htjeli uništiti svoja najbolja djela ili ukupni opus. Autorovo pravo je da stvara, a ne da prestane stvarati. Čak i kad ima pravo u procjeni stvaralačkih kapaciteta. (Pr)ocjenu onoga što autor govori i može reći daju oni kojima je njegovo stvaralaštvo otvoreno. A i najmanja šansa da stvori nešto vrijedno stvaranja, u odnosu na one koji svoj smisao nalaze u konzumaciji stvaralaštva, ‘obvezuje’ ga da stvara dok živi. Stoga bih bila zadovoljnija da Béla Tarr podršku mladim autorima daje iz aktivne stvaralačke perspektive.
Ada Jukić, 16. svibnja 2012.
