Paranenormalne aktivnosti 2
A Haunted House 2 (2014.)
Automatik Entertainment, 2014.
Trajanje: 86 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Michael Tiddes
Glume: Marlon Wayans, Jaime Pressly, Essence Atkins, Gabriel Iglesias, Missi Pyle, Ashley Rickards, Affion Crockett, Steele Stebbins, Rick Overton, Hayes MacArthur, Dave Sheridan, Cedric the Entertainer, Kurt Carley, Tom Virtue, Kym Whitley
Paranenormalne aktivnosti 2 – Facebook
A Haunted House 2 – IMDb
- Paranenormalne aktivnosti 2 ; Ustupio 2i Film
Neugodno loš, gotovo odbojan film, poslije kojeg se čovjek osjeća kao da se uprljao. Tome nisu uzrok samo vulgarne zahodske scene, u kojima se ne događa ništa ‘ne-viđeno’ (vidi Jeffa Danielsa u antologijskom ‘Glup i gluplji’), već se prikazuje dulje, glasnije, eksplicitnije, iskorištavajući i posljednji supstrat pretpostavljenog komičnog, što nije. Najveća zamjerka filmu nije to da je vulgaran, već što ni u tom obličju nije smiješan, pa ga uzaludna vulgarnost određuje kao potpuni promašaj. To je kao golotinja bez sadržajnog, umjetničkog, pa ni erotskog utemeljenja, koja može zanimati samo one potpuno neupućene i željne nedostupne faktografije (koji se, uostalom, danas komfornije ‘informiraju’ na internetu nego u kinu). U kinodvorani su doista dominirali klinci pretpubertetskog uzrasta, koji su gušeći se u kokicama glasno reagirali na scene u kojima stradaju psići, lutke i živi junaci, na čelu s glavnim junakom kao glumačkom žrtvom iznemogle franšize. Ako nastavimo usporedbu s uspješnicom braće Farreli (‘Glup i gluplji’, 1995.), možemo utvrditi nepremostive razlike. Farrelijevi psići u jurećem kamionu dođu na odredište umrljani bojom (ali živi!), ne vidimo kad čep šampanjca koji pogodi dragocjenu sovu, a ne vidimo ni kad najveći gubitnik (kanarinac) ostane bez glave. Spomenuta scena u (kućnom) zahodu ne može se pohvaliti diskrecijom, a naznačena (ali nerealizirana!) prijetnja seksualnim nasiljem (scena u muškom zahodu). Prelazak granice ‘dobrog ukusa’ i tendenciju produženog iskorištavanja potresnog motiva označava prodaja kanarinca zalijepljenog selotejpom slijepom dječaku, ali u cjelini filma ostaje jasna granica između gluposti i gadosti, a gadljivi sadržaj imaju uzročno-posljedičnu poziciju.
U gluposti ‘Paranenormalnog 2’ nema naznaka ni natuknica, već se i najveće gadosti prikazuju u svim detaljima i varijantama, bez kriterija izbora ni mjere. U nedostatku humorističkog i parodičkog talenta, scenarist i redatelj (u dvostrukoj ulozi) izaziva zgražanje. Na umiljatog psića sruči se golemi kamen, a tužni ishod nastavlja se nekrofilno koristiti. Psić se prikazuje spljošten do krzna, a onda ga napuhavaju kao balon, pa puštaju u zrak uz zvukove ‘puštanja vjetrova’. Scena s pogrebom kućnog ljubimca potvrđuje do kojih razmjera će se ići u parodičnoj banalizaciji, a onda se ponavlja stradanje još jedne životinje. Jedan klinac iz publike, koji je film već gledao!, uzbuđeno je najavljivao kao ‘najbolju foru’ scenu u kojoj glavni junak masakrira (novog) psića u kutiji. Prikaz seksualnog odnosa protagonista s lutkom, aluzije na odnos očuha s kćerkom u pubertetu, fiziološke izlučevine, vulgarno izražavanje, što je od toga smiješno?
Kao parodija, film prirodno parazitira na sadržajima filma (i žanra) koje parodira, ali u toj svojoj ulozi ovaj jadni primjerak ne raspolaže vlastitim sadržajem ili konzistentnim slijedom u kojem će se donekle logično nizati situacije. Umjesto toga, nabacani su svi mogući povodi za ismijavanje ili zgražanje (bilo što od toga), a svaki pojedini doveden je do pretjerivanja. Ne koriste se elipse, već se svaki gadljivi, nasilni i apsurdni detalj prikazuje u produženom trajanju ili pojačanom intenzitetu, kao da se nastoji razvući nedostatan sadržaj do jedva skrpljenog standarda cjelovečernjeg filma (film traje manje od 90 minuta, ali nije dovoljno kratak da bude lako podnošljiv).
Ada Jukić,01.05.2014.
