Neobjašnjiva reakcija: Poremećena starica štakom udarila dijete
Gotovo je vrisnula kad ga je prvi put vidjela, gnijezdo sušene trave i otpalih grana položeno samo metar, metar i pol od pješačke staze, i u njemu labud, bijel i krupan, vreo na onom suncu, uspravljenog vrata i razjapljenog kljuna u kojem se sušila slina. Bio je ružan od patnje, u isto vrijeme bespomoćan i strašan, htjela mu je prići da mu nešto da, da nešto poduzme, a onda ustuknula od njegova pogleda. Tek je poslije pročitala natpis, razmočeni tekst flomasterom na papiru obloženom plastikom, priboden na koru obližnje topole: ‘Labudovi na jajima. Ne prilaziti. Izrazito agresivni’.
Ostala je iza stabla i gledala. Nije bilo nikoga u blizini. Bilo je podne svijetlog svibanjskog radnog dana, tek će se popodne skupiti grupe šetača i biciklisti, bilo je vruće kao pravo ljetno podne, isparavale su se bare jučerašnje kiše, u neugodnom pritisku vlage i vrućine. Mirisala je trava. Labudova glava se umirila i uvukla pod olakšavajući pokrov perja, a onda laganim kljucanjima čupkala pod krilima, nekoliko pahuljica paperja ostalo mu je zalijepljeno u kljunu.
Labud u gnijezdu kraj puta – Foto AJ
Nerazumljivo je bilo kako je gnijezdo postavljeno tako blizu, tako otvoreno, na čistini, u parku u kojem je bilo toliko ljudi. Preko puta staze bile su postavljene ljuljačke za djecu, a grupe srednjoškolaca navijale su na igralištu za odbojku na pijesku. Tu su dolazile cijele obitelji za vikend, glasne i bezobzirne, djeca su igrala nogomet s golovima između stabala i trgala grane dok su čekali da loptu izvade iz jezera. Bila je tu rampa s ogradom kojom su u vodu ulazili invalidi, bilo je to jedno od onih mjesta kojima su se hvalile gradske vlasti, mjesto u kojem je omogućeno svima da se besplatno odmaraju i zabavljaju. Ljudi. Ne druga bića.
Možda svih tih ljudi nije bilo kad su labudovi postavljali gnijezdo. Koliko već nije bila ovdje, od onog pljuska u travnju, kad se okliznula i pala i bilo bi joj draže da nikoga nije bilo tko bi joj mogao pomoći i sažaljevati. Gnijezdo je moralo biti postavljeno u ta tri tjedna. Travanj je bio neuobičajeno kišan, voda jezera bila je viša nego ikad i stabla vrba pod kojima su ljeti sjedili ribiči bila su potopljena do polovice grana. Možda su skrivena mjesta na obali bila poplavljena ili je prošlogodišnje gnijezdo bilo pod vodom, pa su morali naći neko drugo, više mjesto. Par dana početkom svibnja bilo je sunčano i motorne kosilice uprave parka žurno su posjekle uzraslu travu. Vjerojatno je gnijezdo nastalo od neke hrpe sijena koju traktori nisu stigli odnijeti. Ali, što god bilo, gnijezdo je bilo dirljivo blizu staze, osjetljivo, na tlu, nezaštićeno, otkriveno, položeno na vrhu travnate uzvisine koja se spuštala do jezera, prepušteno svima koji prolaze kao ostakljena kupaonica, otkrivajući taj nevjerojatni proces oplodnje i pripreme rađanja. Čak nije bilo ni pod stablom, tek je popodne do njega dolazila sjena najbliže krošnje i pružala labudu olakšanje. Kako to da nisu odabrali makar tu zaštitu, bar sjenicu od lišća. Ali nisu. Toplina je važnija za jaja. Treba im sunce.
*
Ovo ne može izdržati sama, pomislila je dok je iz sjene gledala labuda, labudicu, zapravo, to je ženka, sigurno je ženka, pomislila je svojim feminističkom isključivošću. Nije moguće ostati u ovom loncu sunca i pare, izgladnjela, žedna, razdražena strahom. Vidjela je taj strah jednako kao i prijetnju u njenim očima, gotovo u visini vlastitih očiju, kad je istegnula vrat i ispružila se da je upozori, kad je prvi put prošla kraj gnijezda. I svaki put kad bi netko prošao, ona bi mu se okrenula, u svakom trenutku spremna za napad kao i opuštanje, u trajnom položaju spremnosti, kao uključena kamera. Poslije perioda ukočenosti, golema ptica bi spuštala vrat i skupljala hrpice suhe trave oko gnijezda i okretala ih da se osuše. Kakav god bio okrutni scenarij razmnožavanja, ovo nije mogla izvesti jedinka. Pogledala je po travnjaku, daleko oko sebe. Na obali uz invalidsku rampu gnjurio je jedan labud s ogrlicom na vratu na kojoj je pisao neki broj, s ove udaljenosti nije mogla pročitati. Vjerojatno mužjak. Dobro je da nije sama.
Labuđi par – Foto AJ
Nije ništa znala o labudovima. Vidjela ih je na jezeru kako plivaju. Sentimentalna slika. Bilo ih je više zimi, dolazili su u jatima i ostajali na nezamrznutom dijelu jezera. Ljudi su ih hranili kruhom, neki su im bacali listove salate, s obale i s mosta kojim se prilazilo umjetnom otoku. Ali ona nije obraćala pažnju na njih kao ni ljude koji su ih hranili. Gledala je u pod i u ruku kojom je upirala štaku. Od kad je morala koristiti štaku za hodanje, nije je zanimalo kako drugi trče ili skaču.
*
Bio je utorak, dvadeseti svibnja, sunčano vjetrovito kasno jutro, treći tjedan dan kako je dolazila, sad je vodila računa o vremenu. Primicala se polako, oslanjajući se o štaku, uredno obučena, još je držala do sebe, još se nije predala. Ako ne možeš biti mlad, moraš biti čist i mirisati, govorila je u sebi, nije imala s kime govoriti. Tuširala se dva puta dnevno vrelom vodom, već osušene kože od kloriranog mlaza, nije mogla smisliti ustajalost ni prljavštinu i užasavala se u autobusu, kad je zamišljala kakvi su ljudi koji ustaju sa sjedala, kakva isparavanja ostaju iza tih znojnih stražnjica, kakva pazuha, dok se drže za štangu, kakvi mirisi ostaju u zraku. Dolazak do jezera bio je rizik iza kojeg je slijedilo zadovoljstvo, povratak je bio samo trpnja.
*
Dva ružna ribiča sjedila su pod bazgom s koje je htjela ubrati par cvjetova za čaj, ali niske grane već su bile počupane. Išla je po stazi, naježena od neizvjesnosti. Pročitala je na internetu da labudovi leže na jajima tridesetpet dana, tridesetpet dugih dana i strašnih noći, nezamislivo trajanje čekanja, nepodnošljivi ulog u potomke i neizvjesnu budućnost. Nije znala kad su položili gnijezdo i nije znala kad će se izleći ptići. Moglo je to biti svaki dan, nije znala što će vidjeti, svaki put bi se naježila od strepnje kad im je prilazila. Ali znala je da i kad se izlegu, muke labuđeg para neće prestati. Oko gnijezda i sad kriješte vrane, mogu li probiti ljusku? I neki golubovi se motaju oko gnijezda, kao da nema zrnja po cijelom parku. Labudica bi ih dugo trpila, a onda povremeno mahnula vratom, da prhnu uvis. To se nepodnošljivo ponavljalo.
Roditeljskim mukama nema kraja, mislila je, kao da je sama osjećala tu težinu, iako nije imala djece, nikad se ne možeš prestati bojati za ono do čega ti je stalo. Osjećala je strah te ptice kao da sama drhti, nije joj prilazila jer je znala da se boji svakog tko joj priđe, ona se bojala s zajedno pticom, a znala je da joj zato nije lakše. Dok je prilazila po stazi, uplašila se da je nema. Ponovo ju je probola ona bol koju ne može opisati, ona bol bespomoćnog straha koji u trenu prekine život. Život ne može izdržati toliki bodež boli. Ali, poslije, život ide dalje, i oni koji su preživjeli svoju djecu, ostaju živi.
Kad se još malo primakla, vidjela ju je. U širokom gnijezdu, na suncu, uvučena u vlastito krilo, velika i bijela. Zapravo je čudo da se održala tako dugo. Uz sve te ljude kojima ne treba povoda da povrijede sve koje mogu. Danima ju je gledala kako tu leži, neprirodno blizu puta, izložena pogledima prolaznika kao razgolićena žena, bespomoćna, izdržljiva. Povremeno bi iz vode dolazio mužjak, obilježen ovratnikom s brojem, i u dugom postupku prilaženja i sušenja perja, zamjenjivao je u gnijezdu. Ona bi se kratko osvježila u vodi, obletjela krug iznad vode da istegne krila i vraćala se brzo, kao da joj nije ni trebao predah.
*
Park je zapravo bio dio većeg sportsko-rekreacijskog centra, kako se službeno zvalo, oko umjetnog jezera, koje su u šljunčanom tlu prokopali za neku sportsku priredbu, a onda ga prepustili na slobodno korištenje. Naplaćivali su samo ulazak automobilima, a na neka mjesta nije se moglo nego pješke ili biciklom. Zatečene topole i vrbe prorijeđene su tijekom uređenja, a zasađena stabla lipa i bagrema, postavljene su klupe i popločane staze po travnjacima koji su se redovito kosili. Uz igrališta i drvene naprave za vježbanje podignuti su ugostiteljski objekti, neke nakazne pagodaste građevine otvorenih krovišta u kojima se mogla popiti kava i pivo, a za one koji ne zalaze u restorane, postavljene su nastrešnice pod kojima su se skupljale cijele obitelji za državne praznike i vikendom, kad su roštiljali na betonskim kaminima uz betonske kante za smeće, da ne bacaju otpatke uokolo. Na bočalište su dolazili starci, a za djecu je postavljeno igralište s plastičnim toboganima i mrežom za ljuljanje, s podlogom od recikliranih guma koje su omekšale na suncu. Zar to ne zrači nekim otrovima, iz tih guma na suncu, pitala se dok je prolazila kraj tih umjetnih podova, kad je stala na kocku blizu ruba, noge su joj utonule u odbojnu mekoću, valjda su ispitali, nije na njoj da za to brine. Sve u svemu, bilo je to utočište zelenila za građane slabijeg imovinskog stanja, koji nemaju svoju vikendicu ni svoje vrtove, u isto vrijeme neka idilična imitacija prirode bez korova i predatora, bez opreme za borbu za opstanak i borbu iz užitka, lažna slika svijeta koji ne može biti idiličan.
*
Približavala se sporo, odgađajući stvarnost. Ako se dogodilo nešto, ona to još ne zna, i sve dok ne sazna, postoji mogućnost da je sve dobro, da je gnijezdo još toplo i da su jaja još tamo ili su se već izlegli labudići, a ako je neka vrana iskljucala jaje, ona to ne zna, do tada je jaje čitavo. Onda je vidjela labudicu, sklupčanu u središtu gnijezda, bijela mrlja u smeđem krugu sijena, sve je bilo dobro i bilo je dobro biti živ. Bila je zahvalna za tu sreću. I strepila je više nego bi mogla patiti, kad bi se nešto dogodilo.
*
Auto je došao poslije. Poslije radnog vremena. Sigurno je bilo nekog povoda da se čitava familija nađe, s pokretnim hladnjakom i najlon vrećama, popodne radnoga dana, iako su krajem svibnja dani tako dugi kao najduži. Bilo je to jednako kao kad su drugi dolazili, osobito vikendom, s loptama i tranzistorima, i onda se plašila, ali sad je to bilo pojačano, kao u foršpanu filma. Dok su se raspremali i glasno postavljali svoje stvari na natkrivene klupe, dok je mati hranila najmlađe iz čopora djece, jedna debela djevojčica, s polovicom slanca u rukama, zanemarena u tom obiteljskom komešanju, odjednom se okrene u smjeru u kojem je ona gledala. Prepoznala je zlobni osmjeh, tako se ona smiješila kad je htjela napakostiti bratu. Otac familije raspirivao je roštilj, a starija braća bacila su se na ljuljačke, pljujući po sjedalima. Djevojčica je iskoristila te pripreme za ručak i krenula prema labudu. Na nadutim obrazima čitalo se kolebanje, u isto vrijeme uznemirenost i zloba, životinja se činila velika, mogla joj je nauditi, ali roditelji su bili blizu, pa će je zaštititi. Uostalom, ona i neće ništa toj ptici, baš nju briga za ptice, ali ova bi mogla biti zanimljiva, mogla bi je slikati i poslati na Facebook. Polako se primicala, neodlučna, u isto vrijeme nesigurna i puna mržnje, kao kad su je ismijavali zbog jeftinog mobitela i naslaga na trbuhu, nakupilo se toga dosta, a bila je i gladna, prije ručka. I sad ova ptica pred njom, nije znala što bi s njom, a mogla je što hoće.
*
Starica je vidjela djevojčicu kako se primiče i uznemirenu pticu. Kakvo odvratno dijete. Je li moguće voljeti ovakvo nešto ako ga rodiš. Opet je obuze zadovoljstvo što nema potomaka. Kako je moguće pustiti dijete da ovako udeblja. Osvrnula se i vidjela ženu u znojnoj majici s naslagama na leđima. Grozno. Ako ne možeš biti skladan, budi bar mršav, nemoj trošiti više sredstava nego ti treba. Koliko ljudi umire od gladi, a debeljci uče kako gubiti kalorije. Odvratan svijet. Nije voljela ljude. Nije voljela djecu. Vidjela je djevojčicu kako trpa ostatak slanca u usta, pa se saginje. Uzela je kamen. Poslije su svi opravdavali da je dijete htjelo bacati kamenčiće u vodu, pa to djeca smiju činiti, zar ne? Nije bilo nikoga koga bi mogla pogoditi. A i da je bacila kamen na pticu, nije je htjela pogoditi. Pa što i da ju je pogodila? To je labud, pobogu, ne čovjek! Htjela je samo vidjeti što će ptica napraviti, hoće li pobjeći. Inače ona voli životinje. Ona ne bi ni mrava… I općenito, što je moglo jadno dijete učiniti da ga ova luđakinja udari štakom po glavi, ova stara luđakinja. Užas, po glavi! Dobro da je otac nije uhvatio, slomio bi joj kosti. Strašno! Dođeš na izlet s familijom i tamo ti napadnu djecu, i to neka baba, jedva hoda, ma ubio bi je na licu mjesta, dobro da su ga zadržali. A nije je ni trebalo napasti. Samo se primila za prsa i skljokala na zemlju. Eno je tamo, pokrivena. Ne znam što ti starci rade u parkovima po vrućini, pa jedva i normalni ljudi mogu disati.
Mobiteli su na sve strane snimali. A najviše likeova skupile su slike dva tek izlegla labudića kraj jezera i ženski leš prije nego su ga unijeli u kola hitne pomoći.
Ada Jukić, ZG od 5. 2013. do 1. 2014.
