Nekonvencionalna Konferencija  za tisak u Prosperovu vrtu na Brijunima

U utorak 30. srpnja 2013. bila sam pozvana na ručak s jednim od najvećih totalitarističkih političara našeg vremena, od kojeg su se tresle socrealističke generacije, a i sada nije izgubio od političkog hororpotencijala. Tu aktualnost režimskog straha i konformističke reakcije potvrđuju i nove drame o tim ‘velikanima’,  njihovim likovima i (ne)djelima.

Poziv na ručak sa Staljinom poslan je medijima povodom premijere predstave ‘Shakespeare u Kremlju’ koju u 13. sezoni svojeg umjetničkog boravka na Brijunima priprema Kazalište Ulysses, ove godine u suradnji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, po drami Ive Štivičića. U skladu s dramskim povodom i kontekstom organizirana je nekonvencionalna pressica na otvorenom, uz more, sunce, hlad, violončelo i kazališnu ekipu koja s entuzijazmom govori o predstavi i svojoj ulozi u njoj.

Poziranje ekipe 'Shakespeare u Kremlju' na press konferenciji 'Ručak sa Staljinom’ ; Fotografija Robert Jukić
Poziranje ekipe ‘Shakespeare u Kremlju’ na press konferenciji ‘Ručak sa Staljinom’ ; Fotografija Robert Jukić

Izduženi stol s priborom za jelo bio je postavljen u Prosperovom vrtu (čitaj Shakespearea!), na čarobnoj prirodnoj terasi pod borovima u blizini mora, pred privlačno retrogradnom ugostiteljskim objektom koji, na sreću, nije lažno ušminkala poduzetnička ruka komercijalnog turizma. U blizini samozatajna vila, kao ona iz Dedićevih stihova Moderato cantabile, a od luke smo prošli kraj nekoliko arhitektonskih umetaka u kadrovima zelenila i plavetnila. Ako igdje ona banalna turistička krilatica o zemlji kao ”raju na zemlji’ ima osnove, to je ovdje, na Otoku pošteđenom brzopletim intervencijama u zoni pomorskog dobra (koje bi bio grijeh legalizirati).

Press konferencija na Brijunima, s ručkom ili bez njega, počinje plovidbom brodom od Fažane, a onda električnim vozilom do ‘Jurine i Franine’, kroz borovu šumu, kraj vila i paviljona zapuštenog austrougarskog i jugoslavenskog ladanjskog stila.

Prije nego je posluženo jelo (a znajući kakva nas iznenađenja mogu očekivati od jednog Staljina, uključujući i prazne tanjure! dobro smo doručkovali), u otprilike sat vremena, novinarima su se obratili Rade Šerbedžija koji je govorio o dosadašnjem djelovanju Ulyssesa na Brijunima, Lenka Udovički, kao redateljica Predstave te članovi kreativnog i produkcijskog tima. Aleksandar Saša Milošević naglasio je sinergijske efekte suradnje SNP Novi Sad s Ulyssesom. Ivo Štivičić govorio je ne samo o svom dramskom djelu, već drami svijeta  u kojem se rekapituliraju, perpetuiraju i multipliciraju Staljini i njegove inačice, njihovi poltroni i njihove žrtve, Tena Štivičić otkrila je neka dramaturška težišta djela. O kostimografskim i scenografskim rješenjima govorila je Bjanka Adžić Ursulov), a o koreografiji Staša Zurovac. Andrej Hajdinjak predstavio je idejna rješenja dizajna svjetla, a dugogodišnji glazbeni suradnik Ulyssesa, Nigel Osborne, na simpatičnom hrvatskom, natuknuo je glazbene  dionice izvedbe.

Dok smo čekali ručak predstavili su nam se i glumci, Ozren Grabarić, Svetozar Cvetković, Jasna Đuričić, Dragan Mičanović i (ne zadnji, već ‘glavni’), Gazda, Boris Isaković, izvanredan ‘negativac’ u nagrađenom filmu Krugovi na nedavno zatvorenom Festivalu filma u Puli. Sjajno je govorio prijatelj Ulyssisa, Istine  i Kazališta,  Igor Mandić, kao što govori, slikovito i hrabro, kao da se ne boji ni onoga što je prošlo ni onoga što može doći, a zna do čega što sve može doći. Hrabro je hvalio i Projekt Ulyssesa, napose osobno Radu Šerbedžiju, iznoseći i ono što je pretpostavio (ili čuo) da su drugi govorili (ili mislili) o njegovom ‘zaposjedanju Brijuna’ :). Prelistavajući ‘mondenu’ povijest Brijuna, uključivo i dugogodišnji boravak Tita na Brijunima, rekao je da je ovo ‘uzurpiranje Otoka’ od strane Kazališta ‘Nasljeđe titoizma u korisne svrhe’ (navodim po sjećanju, nisam snimala što govori :)). U svakom slučaju, umjesto da na ovom ‘Raju za dokone’ uživaju oni sami i samo uživaju, ovdje se radi i stvara te omogućuje drugima (javnosti) uvid u rezultate tog rada, uključujući i umjetnički užitak.

A onda je počeo ručak. Šteta što Staljin nije bio ljubitelj oborite ribe, ovako smo  dobili sarmu, uz pitu krumpirušu kao predjelo. I naravno, na ručku kod Staljina (na kraju njegove ere), bez deserta. Skromno, ali s punim značenjem, predstava ručka s odličnom scenografijom i sjajnom podjelom uloga. A ako uzvanici mogu staviti primjedbe dobrom domaćinu, evo ih. Da su prezentatori  zauzeli središnje mjesto za stolom (umjesto na jednom njegovom kraju), mogli smo ih bolje čuti, vidjeti i snimiti, a da je onih nekoliko vrčeva vina bilo podijeljeno prije ručka, dok su govorili, moglo se sve što su rekli primiti u još boljem  raspoloženju:).

Napisano na Motovunu, u očekivanju pressice Motovun film festivala, 30.07. 2013.,

Ada Jukić