Vis-a-Vis
Vis- a-Vis (2013.)
Antitalent Produkcija, 2013.
Trajanje: 80 minuta
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelji: Nevio Marasović
Glume: Rakan Rushaidat, Janko Popović Mlinarić,Krešo Mikić, Daria Lorenci
Film u produkciji znakovito duhovitog naziva (vidi Impresum) dokumentira kronični problem (domaćeg) niskobudžetnog filma, a to su pretenzije autora da uz nedostatak komercijalnih sredstva ostvare umjetničko djelo i improvizacijom kompenziraju nedostatak sredstava. Bez obzira na to da je uzrok mnogostruke uloge redatelja (istovremeno scenarista, producenta, montažera itd.) financijska oskudica ili višak njegova samopouzdanja, rezultat takvih ‘gerilskih’ (to bolje zvuči od ‘amaterskih’) uvjeta u pravilu je upravo ono što ti autori nastoje izbjeći, a to je film koji liči na studentsku vježbu ili, u najboljem slučaju, diplomski rad budućeg dobitnika Oskara.
Još jedan od stavova koje dijele talentirani filmski stvaraoci koji snimaju filmove zato što to vole (a ne zbog profita 🙂 ) je da su njihovi stvaralački problemi, dvojbe i postupci, zanimljivi za filmsku publiku. To nije isključeno, ali je rijetkost (malo je Woodyja Allena koji od svojih frustracija stvaraju dobre filmove).
- Prizor iz filma ‘Vis-a-Vis’ ; Fotografiju osigurao PFF
Naglašavanje umjetničke dimenzije filma ne dolazi samo iz stvaralačkih filmskih krugova. Na otvorenju jubilarne Pule ministrica kulture izražava nadu da će se u tih tjedan dana proširiti umjetnički horizont publike i da će se Matanićevi ‘Majstori’ znati odmjeriti s 60-godišnjom pulskom filmskom baštinom. Ne vjerujem da će se dogoditi ni jedno ni drugo, jer je publika u punoj Areni, kao što je bila i u rimsko doba, zainteresirana prvenstveno za zabavu, a ‘Majstori’ su za Otvorenje vjerojatno izabrani upravo stoga da se masovna publika ne zamara ‘umjetničkim problemima’. Uostalom, film ima i druge (preče) funkcije, osim ući u Louvre filmske budućnosti.
Pohvalna su nastojanja da se ‘ni od čega’ stvori autorski film, ali otkrivanje stvaralačkih teškoća pri pravljenju filma, ne jamči njegov uspjeh. To što su se filmski autori strašno trudili da ga naprave (čak i kad to pokažu na filmu), ne samo da ne osigurava uspjeh filma, već (kao što smo u filmu vidjeli) ni dobivanje sredstava za njegov nastanak. Da se u osami slikarskog ateljea muče s novom Mona Lizom ili na obligatnom Mac-u sriču novog ‘Uliksa’, posljedice artističkih pokušaja bile bi manje. Film je, čak i izvan kategorije ‘filmske industrije’, rezultat timskog rada i određene specijalizacije. I film ne postaje dobar film zato što je njegov autor odlučio da će to postati, već je to sekundarna posljedica rješenja unutar strukture filma.
Konkretno, u filmu dosjetljivog naslova, pod redateljskom (ujedno scenarističkom, producentskom i montažerskom) palicom mladog (u Puli već nagrađenog) autora, radi se o naporima neafirmiranog redatelja da napiše (ispravi, skrati već napisani) scenarij po kojem bi snimio film. Taj autorski napor prikazan je insiderski iscrpno, a odnos prema autoru pristrano. Autor ne nailazi na očekivanu potporu i priznanje u svojoj okolini i ovaj film predstavlja, zapravo, žalopojku neshvaćenog autora kojemu okolina ne daje optimalne uvjete za umjetničko stvaranje, s utješnim završetkom. Aspekt ‘umjetničkog’ ekspliciran je i u vizualnom smislu, jer u interijeru otočke kuće u kojoj dolazi s glumcem razrađivati scenarij ima hrpa ‘umjetničkih’ slika, koje su, pretpostavljam izrađene u tehnici ulja na platnu 🙂 .
Redatelj i dalje radi na scenariju koji je već predan na natječaj za dobivanje sredstava, i (u neuvjerljivoj simultanki) počinje i uvježbavati s glumcima. Dakle, dok se odvija proces odobravanja scenarija (informacije neupućenom aplikantu daje upućena (jedina) ženska uloga), taj uradak upravo doživljava promjene, u komunikaciji s glumcima (Krešimir Mikić i Janko Popović Volarić), kao da podloga predana po natječaju nikoga ne obvezuje.
Pitanje je zašto se redatelj, uspješan u snimanju komercijalnih reklama (za koje sam kaže da mu omogućuju nekoliko mjeseci egzistencije!), toliko napreže smisliti scenarij. On se, opremljen pločom i kredom, kao junak CSA-a u jeku kriminalističke istrage, mršti, razmišlja i smišlja, kako bi vlastite traume transformirao u suvisli scenarij, kojim će impresionirati povjerenstva za dodjelu sredstava, ali i kolege glumce, kako bi što bolje odglumili nedovršenu i improvizaciji podložnu scenarističku podlogu. Pitanje je zašto redatelji moraju pisati scenarije po kojem će režirati film. Zar nije moguće da scenarij napiše i scenarist? A ako i scenarij ‘prođe’, zašto se za njega ne raspiše natječaj za režiju?
Osim naslova filma, ima i drugih igara riječima i slikama kojima se pokušava ovaj film promovirati kao originalan, svjež mladenački proizvod. Banalna rečenica ‘Ne mogu živjeti s njom, a ne mogu živjeti bez nje’, za koju glumac koji je izgovara (s pravom) tvrdi da je patetična (ili tako nešto), ispostavi se da je to rekao samo zato što je životna i uvjerljiva jer sam proživljava vezu koju ta rečenica opisuje. Ali i da je to ‘živa istina’, i dalje ostaje banalna, a u najmanju ruku, već rečena.
Najbolja scena filma je kupaonici u kojoj obilazi oko glumca uronjenog u kadi elegantno i prirodno kreće mačka. Ali, poslije te scene, scenarij zaboravi tu mačku, koja je film zadužila najljepšim kadrovima. Ostaje neizvjesno što se zbiva s tom junakinjom kad ‘čovjek koji se brine o njoj’ ode na višednevni put. Ali to je samo jedan od primjera kako autor okupiran velikim ciljevima zaboravlja na ‘sitnice’. Drugi može biti prašnjava vespa, za koju glavni lik prvo kaže da ne zna da li još radi jer ga je na njoj kao dječaka vozio otac, a onda se sjeti da ju je isprobao i prije dvije godine, kad je s djevojkom imao’ intimni sudar’ .
Pula, 21.07. 2013., Ada Jukić
