Hertha Müller
Ljuljačka daha
prijevod: Helen Sinković
Naklada OceanMore
7/2010.
254 str.
meki uvez s klapnama
ISBN 978-953-7056-76-6
cijena: 140,00 kn
Naslovnica knjige ‘Ljuljačka daha’
Nakon što je Herta Müller 1987. uspjela napustiti Rumunjsku i preseliti u Njemačku gdje je već krajem 80-tih čitajući njezinu zbirku pripovjedaka ‘Nizine’ otkriva njemačka publika, a u devedesetima postaje jedno od najvažnijih imena na zapadnoeuropskoj književnoj sceni s dva romana ‘Remen, prozor, orah i uže’ (Herztier, 1994.) i ‘Da mi je danas bilo ne susresti sebe’ (Heute wär ich mir lieber nicht begegnet, 1997.), te nakon što u razdoblju iza 2000. objavljuje niz eseja, pjesama s kolažima i proza, 2009. nastaje ‘Ljuljačka daha’ (Atemschaukel).
Taj roman pokazuje da, kako sama Herta Müller kaže, nijedan odlazak nije konačan. U svojim intervjuima ističe da je neraskidivo vezana za prošlost i iskustvo diktature, strah te sjećanja na djetinjstvo i mladost u skučenoj rumunjskoj provinciji banatskih Švaba, koji su nakon pada nacističkog režima 1945. mahom (sve žene i muškarci između 17 i 45 godina) bili odvedeni u ruske logore kako bi kao pripadnici naroda koji je sve razorio pomogli u obnovi.
‘Ljuljačka daha’ fikcionalna je autobiografija sedamnaesetogodišnjeg Leopolda Auberga, kojega 1945. odvode u ukrajinski logor. U njoj se visoko artificijelnim jezikom pripovijeda život koji počinje iza nulte točke egzistencije, u logoru.
Leo Augberg koji odlazak u logor doživljava kao oslobođenje od straha da će provincijska sredina otkriti njegovu homoseksualnost i ne sluti da bi priznavanje svoje homoseksualnosti u logoru značilo smrtnu presudu, a još manje da će i nakon propaćenih strahota u logoru ponovno biti gurnut na rub društva i biti izopćenik zabite sredine.
Kao i svi prozni tekstovi Herte Müller, i ovaj roman je vrhunsko književno ostvarenje onkraj svakog biografizma, naivnog povijesnog prikaza i tematiziranja političkog autsajderstva. Njegov zgusnut poetski jezik realne situacije užasa pretvara u snažne univerzalne slike ljudske patnje i snage koju čovjek nalazi u rubnim životnim situacijama, a koje je u prozi Herte Müller prepoznao i žiri za dodjelu prošlogodišnje Nobelove nagrade. (Helen Sinković)
Herta Müller (1953.) dobitnica je mnogih književnih nagrada: Nagrade Marieluise-Fleisser (1990.), Kleistove nagrade (1994.), međunarodne književne nagrade IMPAC-Dublin (1997.), europske nagrade za književnost ARISTEION (1995.), Nagrade Franz Kafka (1999.), Nagrade Konrad Adenauer (2004.), Nagrade grada Berlina (2005.) i Nobelove nagrade za književnost 2009. Herta Müller rodila se u Rumunjskoj 1953., u Nitzkydorfu, selu u pokrajini Banat. U Temišvaru studira njemački i rumunjski jezik s književnošću. Postaje članicom Aktionsgruppe Banat, grupe pisaca kojima je materinji jezik njemački, a koja u vrijeme Ceausescuove diktature traži slobodu govora i pisanja. Nakon završetka studija zapošljava se u tvornici kao prevoditeljica, ali uskoro dobiva otkaz jer je odbila surađivati s rumunjskim tajnim službama. U tom razdoblju svog života piše kratki poetski roman “Niederungen” (“Nizine”), koji, zbog stalnih problema s cenzurom, znatno izmijenjen, uspijeva objaviti tek 1982. g. Dvije godine kasnije objavljuje “Druckender Tango”. U tim djelima s prezirom piše o hipokriziji seoskog života i okrutnosti te sredine prema pojedincima koji žive nekonformistički.
Izvorni, necenzurirani, rukopis romana ‘Niederungen’ uspijeva poslati u Njemačku, gdje ga objavljuje Rotbuch Verlag. Kritika je oduševljena. Na Frankfurtskom sajmu knjiga H. Müller javno govori protiv diktature u Rumunjskoj. Nakon povratka kući zabranjeno joj je daljnje objavljivanje. Kako joj život u domovini postaje sve nepodnošljiviji, iseljava se 1987. g. s mužem Richardom Wagnerom ( također članom Aktionsgruppe Banat ) na Zapad. Otada živi u Berlinu.
Većina djela H. Müller govori o aspektima njena vlastitog života u vrijeme najprimitivnijeg totalitarizma u Rumunjskoj (“Der Mensch ist ein grosser Fasan auf der Welt”, 1986. g. – priča o naporima njemačko-rumunjske seljačke obitelji da se domogne putovnice i iseli na Zapad) ili o osjećaju otuđenosti i neukorijenjenosti u novo tlo koji prožima sve njene likove prebjega i disidenata (“Reisende auf einem Bein”, 1989. g.). Životno iskustvo koje je stekla u seoskoj sredini banatskih Švaba, a poslije i kao pripadnica njemačke manjine, neće biti uobličeno samo kao kritika primitivne ruralne kulture i brutalne državne represije već će doseći razinu same poezije koja odražava jedno degenerirano i turobno stanje svijeta.
Početkom devedesetih objavljuje dvije knjiga eseja ( “Der Teufel sitzt im Spiegel”, 1991. g. i “Eine warme Kartoffel ist ein warmes Bett”, 1992. g.) te roman “Der Fuchs war damals schon der Jager” (Lisica je već tada bila lovac).
Godine 1994. izlazi “Remen, prozor, orah i uže” – roman kojim postaje poznata i priznata u cijelom svijetu i za koji dobiva mnoga priznanja, od kojih su najistaknutija njemačka Kleistova nagrada (1994. g.) i Međunarodna književna nagrada IMPAC-Dublin (1997. g.). On je i kruna njena dotadašnjeg rada. Herta Müller dobitnica je i Nagrade Marieluise-Fleisser (1990. g. ) te europske nagrade za književnost Aristeion ( 1995. g.).
Nakon romana “Remen, prozor, orah i uže” objavila je još zbirku poezije i eseja Hunger nach Seide (1995. g.) te dva romana: “Heute wariech mir lieber nicht begegnet “(1997. g.) i “Im Haarknoten wohnt eine Dame” (2000. g.).
“Ljuljačka dah zapravo je vrlo poetična priča iz epohe horora. Uz večernje kolektivne nužde i večernje ljubavi, tu su i srcolike lopate kojima se istovarivao ugljen, i naravno, anđeli – jer svaki logoraš imao je svog anđela gladi, ‘koji nikad ne odlazi, ali se vraća’. Od Pastiorova svjedočanstva, i svakodnevice u logoru, Herta Mueller ispisuje poeziju ‘nulte točke egzistencije’. Ako je Solženjicinov ‘Jedan dan Ivana Denisoviča’ bio dokument iz radnog logora, prva knjiga sovjetskih gulaga, ‘Ljuljačka daha’ je terminalna logorska poema. Apsolutno poetična, apsolutno stravična.“ Dragan Jurak, Moderna vremena Info
„Dvije stotine i pedeset gusto ispisanih stranica ove knjige nikada neće postati ‘popularnom književnošću’. ‘Ljuljačka daha’ previše je teška i opora za takvo što. Ne nudi brzi zaborav ni neobaveznu relaksaciju. U tom je smislu proza Herte Müller ona proza od kakve je hrvatska književnost odavno odustala. Možda je vrijeme da joj se vrati.“ Matko Vladanović, Dalje.com
Pročitaj kritiku!
„Sve joj knjige žive od straha, ali, kako veli književnik Rolf Michaelis, to je i čarolija umjetnosti njezine riječi, sve te knjige ujedno oslobađaju od straha. Nakon nebrojenih knjiga koje se bave totalitarnim sustavima i progonima 20. stoljeća, Herta Müller uvodi novi ton, novu nadu i posve konkretni egzistencijalni iskorak u slobodu iz duboke jame totalitarnoga zarobljeništva. (…)
Tko čita njezine knjige nikada neće doći na ideju i klimajući ustvrditi: da, tako je to bilo, to je već poznato. Naprotiv, svijest čitatelja uvijek se iznova opire novoj spoznaji: je li stvarno tako bilo? Je li stvarno tako? Autorica nam svojim pripovijedanjem doslovce nameće – riječ po riječ – samorefleksiju i prodor u vlastito srce, u vlastitu glavu, tamo gdje je svatko svoj vlastiti moćnik, moguće i vlastiti tiranin.“ Zvonko Pandžić, Vijenac
Pročitaj tekst!
