Knjiga koju možeš nositi sa sobom

Omnia mea mecum porto. To danas znači, u džepovima su mobitel, ključevi i kreditne kartice. Ja nosim i knjigu. Za svaki slučaj. Za svaku priliku. Na autobusnoj stanici. U kinu, dok traju foršpani. U liftu u kojem je neugodno šutjeti (dovoljna je rečenica da susjede gledaš drugim očima). U kafiću u kojem ne drže novine. U banci u kojoj rastu kamate. A osobito kad idem doktoru. Svaki put kad pođem u neku čekaonicu, ponesem knjigu. Jer nema ništa goreg od čekanja, ako si samo prepušten čekanju. Ja se ne želim prepustiti čekanju. Ne želim ni osjetiti da čekam. Zato ponesem knjigu.

Knjiga je najbolji rez za nepodnošljivu duljinu čekanja. Ne novine, novine će te razdražiti ili rastužiti, ništa nije kako treba, ništa nije kao prije, a ni prije nije…. Ni očerupani časopisi u čekaonici ne dolaze u obzir, tko zna tko ih je sve dirao, samo mi trebaju tuđi virusi! Ni oni prospekti i brošure s lijekovima kao posljednje utočište očajnicima koji ne mogu više gledati kako ulaze oni preko reda. Ja se ne prepuštam očaju ni slučaju. Ja ponesem knjigu.

Moja knjiga ‘za van’ mora zadovoljiti određene kriterije. To ne smije biti velika knjiga, osim u prenesenom značenju. Knjiga koja ide sa mnom nije teža od pola kile, ionako jedva vučem torbu punu ključeva i sitniša, i mora biti takvih dimenzija da stane u moju torbu. Dakle, mala knjiga. Ali ne ono jeftino džepno izdanje koje se raspadne poslije drugog poglavlja. Ni ono ‘lako štivo’ za kućanice u nedostatku TV sapunice. Ni onaj krimić koji čuvaš kraj kreveta kad ne možeš zaspati, jedino ti Agatha Christie može pomoći. Ti ne želiš zaspati u čekaonici, čak i kad se ne osjećaš najbolje. Ti samo čekaš. A kad nisi zauzet drugim poslom, spreman si za intelektualne poslove (čitaj, užitke).

Naslovnica knjige 'Čarolija boja'
Naslovnica knjige ‘Čarolija boja’

Dakle, to mora biti pametna mala knjiga koja te izvlači iz brbljaonice čekaonice i koja ti otvara, ‘knjiški’ rečeno, vrata u druge svjetove. To je knjiga koja ti govori što je pisac htio reći i koja te prihvaća kao sugovornika. To je knjiga koja te izdvaja iz vremena i prostora, iako ga dijeliš s drugima. Knjiga koja u sebi koncentrira vrijednosti oblika, sadržaja i stila. Lijepa knjiga, koja te bojama, ilustracijama, rasporedom poglavlja, bojom papira, širinom margina, privlači da je bolje upoznaš. Knjiga koja će te očarati, a ne samo potrošiti tvoje vrijeme. Takva je knjiga ‘Čarolija boja’ Hermanna Hessea.

Kad sam je vidjela, onako sjajnu, glatkih korica, čvrstu, mogu razmaknuti stranice da ne pukne uvez, u njenih ‘prijenosnih’ A5 dimenzija, na naslovnici ime Nobelovca i slika s kubističkom panoramom koju je autor sam naslikao (Hesse je počeo slikati u četrdesetim, bila je to njegova reakcija na apsurd (Prvog) svjetskog rata, ali tekstovi objavljeni u knjigi iz mirnodopskih su vremena)… Kad sam prelistala stranice krupnih slova koje mogu čitati bez napora i priče i stihove kao kompozicije na platnu, kad sam otvorila ovu poetsku slikovnicu za odrasle, znala sam da je to knjiga ‘po mom izboru’. Savršena knjiga za izlaske u svijet koji je zaslužio ne samo da ga gledamo, već da ga pokušamo razumjeti.

Knjiga obuhvaća kraće prozne tekstove i pjesme književnika koji je našao užitak u slikanju, ilustrirane reprodukcijama njegovih akvarela. Pisani radovi nastali su u tridesetogodišnjem rasponu, od najranijih zapisa 1919. godine, do sredine prošloga stoljeća (najmlađi zapis je iz 1949. godine). Tekstovi nisu poredani mehanički kronološkim redom, već se rastresito izmjenjuju tekstualne skice i opsežniji prikazi krajolika i ljudi, osobnih dojmova autora i njegovih univerzalnih spoznaja. Ovo nije knjiga koja se pročita odjednom i ostavi na polici, ona traži povremene susrete u različitim danima i raspoloženjima, da se vratimo na ono što smo pročitali, da pročitamo odjeljak po odjeljak kao kocke čokolade i povežemo ih sa slikama koje umiruju jednolikim plohama i uzbuđuju komplementarnim bojama. Hesse stvara u mirnoj oazi u kojoj je poslije ratnih vremena odlučio ostati (Švicarska, Ticin) i otkriva nam kako vidi svijet koji slika i o kojem piše. Veza između slikovnog i pisanog je sinergijska. Pjesnik svojim slikarskim okom izoštrava svoje literarno pero.

‘Čarolija boja’ naslov je pjesme kojom knjiga počinje, ilustrirana Akvarelom koji je opisan u istoimenoj priči. Fascinira ova veza između opisa i slika koje su nastale iz istog izvora, istom stvaralačkom rukom. Hesse nije postao veći slikar nego pisac, ali njegovi akvareli doprinose njegovom cjelovitom umjetničkom portretu. ‘Radost slikara’, ‘Slikarske radosti, slikarske brige’, ‘Slikanje je čarobno’, naslovi tekstova ekspliciraju ushićenje i osjećaj odgovornosti velikog književnika koji se uz riječi koristi i bojama kao izražajnim sredstvima druge umjetnosti.

Pogovor Volkera Michelisa na kraju knjige, također ilustriran, posreduje u našem poznanstvu s Hermannom Hesseom kao jedinstvenom umjetničkom osobom na dvostrukom umjetničkom području.

Ada Jukić. 26.03.2013

Zagrebačka naklada