Viridiana
Viridiana (1961.)
Unión Industrial Cinematográfica (UNINCI), 1961. / 2013., Discovery Film
Redatelj: Luis Buñuel
Uloge: Silvia Pinal, Francisco Rabal, Fernando Rey, José Calvo, Margarita Lozano, José Manuel Martín, Victoria Zinny, Luis Heredia, Joaquín Roa, Lola Gaos, María Isbert, Teresa Rabal
Žanr: drama
Jezik: Španjolski
Podnaslovi: Hrvatski
Trajanje: 87 minuta
Format: 4:3
Color: Crno-bijeli
Zvuk: 2.0 Dolby Digital
Zemlja: Španjolska / Meksiko
Distributer: Discovery Film
- Naslovnica DVD-a ‘Viridiana’
Sadržaj:
Viridiana je mlada djevojka koja se sprema postati časnom sestrom. Ona prihvati molbu svog ujaka udovca da ga posjeti. Njezin ujak biva začaran Viridianom koja ga podsjeća na njegovu pokojnu ženu te je pokuša zavesti a sve završi tragedijom. Viridiana će svoju krivnju pokušati zatomiti tako što na ujakovom posjedu stvori utočište za nesretnike. No iz dobre namjere neće se izroditi ništa dobro..
Viridiana – Wikipedia
Viridiana – IMDb
Filmski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža
Viridiana (1961), Španjolska/Meksiko, c/b, 90 min, Producciones Alatriste/Uninci Films 59, r.: Luis Buñuel, sc.: Luis Buñuel i Julio Alejandro, df.: José F. Aguayo, glazba: Wolfgang Amadeus Mozart (Requiem), Georg Friedrich Händel (Mesija) i Ludwig van Beethoven, ul.: Silvia Pinal (Viridiana), Fernando Rey (Jaime), Francisco Rabal (Jorge), Margarita Lozano (Ramona), Victoria Zinny (Lucía), Teresa Rabal (Rita).
Odgojena u samostanu, Viridiana treba postati redovnica, ali prethodno odlazi u posjet stricu Don Jaimeu. Njega ona podsjeća na suprugu koja je preminula za njihove prve bračne noći. Jaime omami Viridianu kako bi je seksualno iskoristio, ali u tome ne uspijeva. Ipak, kaže joj da jest, a potom se objesi. Ona ostaje živjeti na imanju s njegovim nezakonitim sinom Jorgeom.
Buñuelov prvi španj. film nakon dugotrajna izgnanstva, bio je, usprkos žestoku protivljenju španj. vlasti (koje su odobrile snimanje, ali su potom pokušale zaplijeniti sve kopije te zabranile prikazivanje), službeni španj. kandidat na festivalu u Cannesu gdje je nagrađen Zlatnom palmom. S junakinjom sličnom junaku → Nazarína, koja, pokušavajući u praksi primijeniti vjerska načela doživljava razočaranje, ali koja, suprotno od njega, na kraju usvaja pravila društv. konformizma te stupa u svojevrstan ljubavni trokut, film dekonstruira apstraktnost i nedjelotvornost vjerskih dogmi, kao i ljudsku sputanost njima (Vatikan je film službeno nazvao »uvredom kršćanstvu«). Uspostavljajući dijalog s djelima španj. romanopisaca B. Pereza Galdosa i Ramona del Valle-Inclana, koja tematiziraju moralnu degradaciju, licemjerje i duhovnu prazninu provincijskih viših klasa potkraj XIX. st., a likovno se uvelike referirajući – ironijom i pronicavom preciznošću – na Goyine portrete slaboumnih i bigotnih velikaša, uz čuvenu scenu večere pijanih i razbludnih prosjaka i razbojnika, groteskno-parodijski citat Leonardove Posljednje večere, praćen »aleluja« refrenom iz Händelova oratorija Mesija, film više od dotadašnjih Buñuelovih ostvarenja iz 1950-ih eksponira nadrealist. komponente iz prve faze redateljeva svaralaštva: slobodnije asocijacije, višeznačne simbole i snolike ugođaje.
B. Kragić
Buñuel, Luis, meksičko-franc. redatelj (Calanda, 1900 – Ciudad de México, 1983). Španjolac, iz obitelji imućna aragonskog posjednika, obrazovao se kod isusovaca, studirao u Madridu, gdje je osnovao kinoklub i upoznao F. Garcíju Lorcu i S. Dalíja. Impresioniran djelima F. Langa (prema vlastitoj izjavi Langov film Umorna smrt iz 1922. naveo ga je na bavljenje filmom), ali i F. W. Murnaua i G. W. Pabsta, 1925. odlazi u Pariz, gdje se druži s avangardistima, asistira (npr. J. Epsteinu na snimanju filma → Pad kuće Usher), a 1928., zajedno s Dalíjem, režira provokativni nadrealist. film →Andaluzijski pas, vrhunac težnji film. nadrealizma, ali i čitave franc. avangarde. Ugled potvrđuje → Zlatnim dobom, koji je izazvao još veći skandal. Stagnacija nadrealizma kao i rastuća ispolitiziranost pokreta te pojava zvučne tehnologije, kao »realističkog dodatka« filmu koji je djelovao zbunjujuće na vizualno usmjerene avangardiste, istodobno s polit. previranjima u Španjolskoj, rezultiraju prijelomom u njegovoj karijeri. Najprije u Španjolskoj režira realist. dok. film Zemlja bez kruha (1932), da bi potom, zbog građ. rata, prekinuo aktivnije bavljenje filmom. Kao pristaša republikanaca (bio je supervizor nekih filmova u republikanskoj Španjolskoj) 1939. odlazi u SAD, a 1946. u Meksiko, gdje zahvaljujući producentu Oscaru Dancigersu počinje njegova druga (meksička) stvaralačka faza – s 15 igr. filmova. Iako prisiljen režirati ovisno o komerc. zahtjevima meks. kinematografije, usmjerene na melodrame i komedije, B. te modele sve uspješnije prevladava, odvažuje se i na ambicioznije projekte adaptacija knjiž. djela (Robinson Crusoe, 1952., prema romanu D. Defoa; Orkanski visovi, 1953., prema romanu E. Brontë), unosi u konvencionalne priče i žanrovske obrasce elemente nadrealizma, odn. nadrealist. simbolike, kao i svojih nagnuća fantastici, crnom humoru i groteski te kritike buržoaskoga mentaliteta (posebice licemjerja) i klerikalizma. Izdvajaju se Uznesena (1951), Grubijan i On (oba 1952) te Zločinački život Archibalda de la Cruza (1955), najbliži afirmiranju iracionalnog od djela te faze (protagonistu, ispunjenom nagonom za ubijanje, okolnosti neprestano onemogućavaju da zločin počini). Pokazujući sposobnost asimiliranja i autorske nadgradnje drugih stilova i tema, apsorbira i elemente neorealizma, pa je za režiju filma → Zaboravljeni, najznačajnijeg iz tog razdoblja, nagrađen u Cannesu 1951. Takva međunar. pozornost omogućuje mu pol. 1950-ih povratak u Europu. Filmom To se zove zora (1955) počinje treća (pretežito francuska) faza njegova stvaralaštva u kojoj dugotrajno i uspješno surađuje s glumcem F. Reyom (od 1961), scenaristom Jeanom-Claudeom Carričreom (od 1963) i producentom Sergeom Silbermanom (od 1963). Ta je faza ispunjena sve ambicioznijim projektima te mnogobrojnim priznanjima i nagradama, uz odupiranje, od 1960., sve većoj gluhoći. Tada njegov zvučnofilm. model nadrealizma dobiva sve jasnije, ali i raznolike oblike, na osebujan se način priključujući modernističkim tendencijama. Oslanjajući se na naturalizam uprizorenja, povremeno i na ironijski, komički odmak, mjestimice i na amer. stil tzv. nevidljive režije, B. prepoznatljivo razvija nadrealist. dimenziju globalne koncepcije djela (fantastično, iracionalno, snoliko i podsvjesno kao opažajna realnost), često prevladavajući najčvršće kanone klas. naracije, pa npr. → Anđeo uništenja nadrealističko svodi na jedan element (protagonisti ne mogu prijeći nevidljivu fiz. barijeru), → Ljepotica dana (Zlatni lav u Veneciji) potire granicu zamišljaja i stvarnosti, → Diskretni šarm buržoazije (Oscar za najbolji film na stranom jeziku) pretežito je vizualizacija snova, Fantom slobode (1974) ima slučaj kao bitnu motivacijsku komponentu razvoja radnje, a u redateljevu posljednjem filmu → Taj mračni predmet žudnje dvije glumice tumače isti lik. Istodobno se u toj fazi javljaju i filmovi u kojima je težište na kritici polit. i soc. prilika, kao i lažnih ili preživjelih moralnih normi, iskazanoj često s neskrivenim subverzivnim porivom: Smrt u vrtu (1956), → Nazarin (posebna nagrada u Cannesu), Groznica silazi u El Pau (1959), → Viridiana (Zlatna palma u Cannesu), Dnevnik jedne sobarice (1963), → Tristana, a režira i nekoliko izrazitije kontemplativnih djela (Šimun iz pustinje, 1965; Mliječni put, 1969). Njegov sin Juan također je film. redatelj. Ostali važniji filmovi: Kći obmane (1951), Djevojka (1960).
A. Peterlić
[tekstovi preuzeti iz Filmskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: Viridiana i Luis Buñuel]
[izvor informacije Discovery Film, Filmski leksikon, YouTube i IMDb]
