Tabu
Tabu (2012.)
O Som e a Fúria, 2012. / 2013., CF
Trajanje: 118 min.
Format: 1,37:1
Color: Black and White
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Miguel Gomes
Glume: Teresa Madruga, Laura Soveral, Ana Moreira, Henrique Espírito Santo, Carloto Cotta, Isabel Muñoz Cardoso, Ivo Müller, Manuel Mesquita, Cândido Ferreira, Luís Gaspar
Tabu – Movie Site
Tabu – IMDb
Jedan od onih začudnih filmova kojima ilustriramo tvrdnju da vrijednost filmova ne određuje njihov sadržaj, već forma, da je bitno kako je neka tema obrađena, a ne sama tema. ‘Tabu’ nije bez teme, naprotiv, ima ih najmanje dvije, ali ono što ga čini osobitim nije ono o čemu govori. Čak je i naslov ‘misleading’ jer se ‘Tabu’ ne odnosi na opći termin zabranjenog (i filmski privlačnog), već ime jedne afričke planine u čijoj blizini se odvija dio radnje (drugi se odvija u Lisabonu). A već smo vidjeli začudnih filmova o Lisabonu (vidi Wendersa) i o afričkoj kolonijalnoj prošlosti iz vizure (i blagonaklonih) predstavnika kolonizatora, vidi: ‘Moja Afrika’ (1985) Sidneyja Pollacka, ‘Negdje u Africi’ (2001) Caroline Link i ‘U boljem svijetu’ Susanne Bier (2010).
- Prizor iz filma ‘Tabu’; Fotografija preuzeta s web stranice kina Europa
‘Tabu’ povezuje arhaično i suvremeno nekom univerzalnom, a istovremeno egzotičnom dimenzijom. To je neka veza između bajke i putopisnog dokumentarca u kojem se ne prenosi faktografija, već mistična atmosfera afričke kolijevke ljudske civilizacije. Crno-bijeli film povezuje neku dionicu afričkog kontinenta i portugalsku prijestolnicu bez izravnih asocijacija na kolonijalne nepravde. Ono što me dirnulo nije priča glavne junakinje, njena ljubavna priča, ni njen kraj, već ugođaj univerzalne nepojmljivosti i neodređenosti prostora, vremena i prolaznih sudionika, način na koji se od ‘prirodnog materijala’ filmski stvara nešto neobjašnjivo i nestvarno. Neki filmski postupci osobito doprinose toj atmosferi začudnosti: scene u kojima se ne čuje što glumci govore ali se čuju prirodni zvukovi koji ih okružuju, voda, ptice, kao zvučna podloga nijemog filma, koja onome što ne čujemo daje osobita značenja.
Dok pratimo junake filma, zapravo imamo osjećaj da je riječ o nečemu drugom, univerzalnijem nego što su pojedinačne priče, ne samo one Aurorine, već i onih koji je prate u njenoj mladosti ili se brinu o njoj po stare dane. Tu je anđeoska Pilar, nenametljiva u svojoj dobroti, starac koji priča o svojoj avanturističkoj mladosti, a osobito Santa, Aurorina sluškinja, koja se ponaša daleko od stereotipa podređene, predane ili zlobne njegovateljice. Crno-bijela bajka dotiče naše vrijeme i prostore (film iz 2011. godine), vrijeme krize, čak ima i prikaza reakcije na tu situaciju. Afrički pejzaž predstavljen je začudan u ljepoti i neshvatljiv za one koji nisu dio tog pejzaža i tradicije, jače sile ukorijenjene u arhetipskoj atmosferi ‘pradomovine’ čovjeka.
Ada Jukić, Zagreb 11. 03. 2013.
