CIKLUS ŠPANJOLSKOG FILMA U KINU TUŠKANAC 4.-15. ožujka 2013.
OSVRT NA DVA FILMA: ADA JUKIĆ
Filmovi:
Carlos Saura: ‘Rođakinja Angelica’ (La prima Angelica, 1974.)
Montxo Armendariz:  ‘Tasio’ (1984.)

U okviru misije prezentiranja nekomercijalnog filmskog sadržaja u promišljenim cjelinama (programima i ciklusima), Hrvatski filmski savez organizirao je u kinu Tuškanac Ciklus španjolskog filma. Prvi u Ciklusu, na otvorenju u ponedjeljak 4. ožujka, bio je prikazan film Carlosa Saure ‘Rođakinja Angelica’ (La prima Angelica, 1974.), a do kraja Ciklusa (u petak 15. ožujka) bit će prikazano desetak filmova snimljenih u razdoblju od četiri desetljeća od 60-tih godina XX stoljeća.

Do danas (petak, 8. ožujka) prikazana su tri filma, a ja sam vidjela dva, o kojima ću dati samo prve impresije.

Ciklus španjolskog filma: Pozivnica
Ciklus španjolskog filma: Pozivnica

Lišen političke kontroverznosti kojom je osigurao pozitivne predrasude međunarodnih festivalskih pojava, izložen ‘čistim’ filmskim stavovima, Saurin film ‘Rođakinja Angelica’ djeluje pretenciozno kao djelo učenika koji želi impresionirati svoga uzora, pa može biti dvojbeno zašto je Bunuel plakao na projekciji filma u Cannesu. Slika vraćanja u djetinjstvo sredovječnog čovjeka i njegov susret sa svojim sjećanjima kao stvarnošću eksploatira prvotni efekt ponavljanjem (kao da se sumnja da je gledatelj shvatio o čemu se radi), a ponavljanje rečenica između majke i djeteta koje ostavlja kod rođaka u ratno doba, doseže razinu iritacije. Scene bombardiranja učionice djeluju mehanički prašnjavo, a film od 107 minuta djeluje predugo.

Drugi, naoko pastoralni film Montxoa Armendariza ‘Tasio’ (1984.), sublimira naturalističku sliku života u zabačenom ‘španskom selu’ uz šumu koja pruža dodatne mogućnosti preživljavanja: lov, krivolov i proizvodnju drvenog ugljena . Među ostalim, vidimo kako se kradu (i jedu) ptice, kako se postavljaju klopke i ubijaju zečevi, ali pored povremeno i šokantnih prizora, ni zaštitnici životinja (kojima i sama pripadam) ne bi mogli izgladnjele jadnike bezuvjetno osuditi zbog okrutnosti. Uvjeti u kojima ti ljudi žive relativiziraju apodiktičke moralne i društvene norme, obrazlažući pragmatičan odnos prema bližnjima, nadređenima i prirodi. Reducirane mogućnosti izražavanja osjećaja ne oduzimaju im obilježja ljudskosti . Jednakom energijom dočekuju udarce ljubavi i smrti, a emocionalna otpornost jedan je od instrumenata preživljavanja. Ljubav mladih na prvi pogled, izražena samo (njenim) očima i samo jednom (njegovom) rečenicom (‘Ni slika nije ljepša…’), fascinantna je kao susret Romea i Julije. Među ‘etnografskim’ kuriozitetima kojim nas film zadužuje je i prikaz sportskog natjecanja (u rijetkim prilikama razonode koje učvršćuju prijateljstvo ili omogućuju reprodukciju). Ekipa bosonogih mladića šakama (kao reketima) udaraju lopticu koja se odbija o uspravni zid (slično kao današnji squash, samo s više sudionika, manje dodatne opreme i na svježem zraku). Bez obzira koliko ovaj igrani filmski prikaz ruralne prošlosti jednog (konkretno određenog) područja bio autentičan, djeluje dokumentaristički dragocjeno kao bilješka o jednoj izumrloj životnoj vrsti.

Ada Jukić , Zagreb, 8. ožujka 2013.

Detalji o Ciklusu : www.filmski-programi.hr