Sedam psihopata
Seven Psychopaths (2012.)
Film4, 2012.
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Datasat | Dolby Digital | SDDS
Trajanje: 110 min.
Redatelj: Martin McDonagh
Glume: Michael Pitt, Michael Stuhlbarg, Sam Rockwell, Colin Farrell, Abbie Cornish, Christopher Walken, Helena Mattsson, Linda Bright Clay, Harry Dean Stanton, James Hébert, Christopher Gehrman, Christian Barillas, Joseph Lyle Taylor, Kevin Corrigan, Woody Harrelson
Sedam psihopata – Movie Site
Seven Psychopaths – IMDb
Film sam gledala na premijeri 22. siječnja 2013. godine u dvorani 7 Cinestara Avenue Malla, jednoj od premijera Discoveryja i ISKON-a koje se duhovito i kreativno razlikuju od konvencionalnih premijera s lokalnim celebritijima na crvenom tepihu kao glavnim i jedinim adutima. Naravno, i na ovim premijerama ima celebritija i fotoreportera (kako bi bez njih postojale Kulturne rubrike 🙂 (čitaj Life Style) u novinama), ali oni nisu sami sebi (ni premijeri) svrha. Filmovi koje Discovery otkriva i prezentira domaćoj publici izdvajaju se nerutinskim i ne (prvenstveno) komercijalnim karakteristikama, a premijere su svojim konceptom usklađene s ovom filmskom dodanom vrijednošću.
Prizor iz filma ‘Sedam psihopata’ ; Ustupio Discovery Film
Prije projekcije film se ukratko predstavlja publici, a konkretizirana i lokalizirana tema filma diskutira se u krugu upućenih i uključenih ljudi. Moderatori uvodnog dijela duhoviti su i prirodni, a uvodni program je dinamičan, interaktivan i nije predug. U sve to ukompinira se i koja reklama, ali autorski domišljata, vezana za temu filma i kontekst događanja. Poslije projekcije slijedi domjenak čiji ‘spiritus’ potiču ‘spirit brands’ (u pamćenju su ostali Jameson whiskey kokteli, a na ovoj premijeri poslužen je pjenušac i Jägermeister u metaforičkim epruvetama). Tema kućnih ljubimaca ovog filma povezana je s humanitarnom akcijom udomljavanja životinja koje će tek postati kućni ljubimci, pa je kinodvoranu posjetio i jedan pas. Sve u svemu, Discovery & Iskon ‘s ponosom’ i koncepcijskim brandom predstavljaju filmove u našoj sredini i stoga me, uz novi film, veseli i odlazak na njihovu premijeru.
Ovaj put, pod ‘zastrašujućim’ naslovom filma obuhvaćena je i tema odnosa prema životinjama, odnosno, bliskost čovjeka s kućnim ljubimcem, koja može prerasti sve druge bliske i humane odnose. Tijek radnje vezan je za nestanak i povratak jednog simpatičnog psića svom (beskrupuloznom i bespogovornom) vlasniku, koji ne preza pred zločinom kako bi ga vratio, a pomisao na mogući gubitak dlakavog ‘pet’-a raznježuje ga do suza. Ova hiperosjetljivost prema kućnim ljubimcima u odnosu na apsolutnu neosjetljivost prema ljudskim žrtvama jedan je od elemenata na kojima se bazira komika filma, ali kao osoba koja je sama vezana za svog kućnog ljubimca (jedinstvenog Mačka u kućnim čizmama), donekle razumijem tu (drugim ljudima nerazumljivu) nerazumnu privrženost. Za većinskog ‘generičkog’ homo sapiensa hijerarhija vrijednosti apsolutno je na ‘vlastitoj strani’, stoga mu mogu biti smiješne situacije u kojima se ljudi emocionalno vežu za životinje kao da su ljudi.
Glavna struja priče odnosi se na pisca sklonog piću i trenutno bez inspiracije (Colin Farrell) koji u vremenskom stisku treba napisati scenarij o psihopatima koji nisu obični psihopati. Pri tome mu pomaže prijatelj (Sam Rockwell) u jednoj od onih za njega karakterističnih uloga u kojima povezuje sposobnosti opsjenara, cirkusanta, filozofa, smetenjaka i pljačkaša (uz to pokazuje i neke druge pozitivne i negativne sposobnosti, vidi film). Partner Nicolasa Cagea u ‘Šibicarima’, ostvario je antologijsku komičarsku interpretaciju u ‘Colinwoodu’ braće (Anthony i Joe) Russo, jednoj od najboljih komedija ‘nove ere’, koja još nije dobila službeno priznanje (vidi na DVD-u). U iznimnom castingu ‘7 Psihopata’ ulogu gangstera koji ne trepnuvši može ubiti nevinog čovjeka, ali plače zbog svog izgubljenog psića je Woody Harrelson. Christopher Walken neodoljiv je u stoičkoj i akcijskoj poziciji gubitnika, a Psić u glavnoj ulozi raznježio bi i ljudske ‘buldoge’. Uz sva ta i druga lica, značajnu ulogu u filmu imaju raznesene glave! Tendencija koju zamjećujemo i u drugim novijim filmovima akcije i komedije, a osobito komičnim akcijama (vidi ‘The Last Stand’ s nepobjedivim Arnoldom Schwarzeneggerom), doslovna je ‘eksplozivnost obračuna’. Umjesto puščanog zrna koje junacima probija grudi (ali još uvijek mogu reći koju oproštajnu rečenicu, kako u ‘Psihopatima’ opisuje Rockwell kao amaterski pomoćnik scenarista), sada oružje udarnom snagom bombe raznosi glave i dijelove tijela, pa više ne govorimo o potocima krvi, već hrpama ljudskog mesa u filmu. Poništavanje empatije publike s pogođenim, odnosno humoristički potencijal takvih scena, ostvaruje se (za sada) izborom žrtava masakra (koji su u pravilu negativci), ali i od tog se pravila može postupno odstupiti (jedna od žrtava smrtonosnog uboda ‘Psihopata’ nije dovoljno obrazložena kao negativka, osim ako je za to ne kvalificira pozicija u ljubavnom trokutu).
Uz nekolicinu anegdotskih komičnih scena koje će doživjeti žanrovske citate i varijacije, uz glumačke izvođačke bujice i samosvjesnu, u dionicama inovativnu režiju, ukupan dojam filma ipak je donekle neujednačen, a neki tragički ishodi zamagljuju humorističku cjelinu. Unatoč tomu ili upravo stoga, film treba vidjeti, prvo u kinu, a onda u kućnom kinu, po mogućnosti uz vlastitog kućnog ljubimca.
Ada Jukić; 26.01. 2013.
