Kroz filmsku povijest mnogi su veliki redatelji stekli reputaciju tiranina na setu. Ipak to ih nije ometalo u radu, štoviše, raditi s njima je bio prestiž. Kubrick, Hitchcock, Friedkin, Herzog, Cameron i Lars Von Trier, između ostalih, bili su, ili su još uvijek na glasu kao redatelji koji vole iscrpljivati i maltretirati glumce i ostale u ekipi. Na iznimnom lošem glasu je i David O Russell, koji je osim filmova poznat i po tučnjavi s Georgeom Clooneyjem. U novom filmu Rodriga Sorogoyena, ‘Oni koje volimo’, Javier Bardem, tumači redatelja Estebana Martineza, uspješne karijere i teškog karaktera.

Na početku vidimo Estebana, pomalo nervoznog, na ručku sa svojom kćerkom Emiliom Verom (koju glumi Victoria Luengo), koja je već u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Iz njihova razgovora saznajemo da njih dvoje već godinama nisu ni u kakvom kontaktu i da Esteban ima novu obitelj s kojom živi u New Yorku (navodno se glumci nisu upoznali prije snimanja ove scene iz razloga da nelagoda među njima bude što autentičnija). Emilia je glumica čija je karijera u padu i stagnaciji te ona radi kao konobarica. Esteban se umiljava otuđenoj kćerki i nudi joj ulogu u svojem novom filmu koji se zbiva u Zapadnoj Sahari u kolonijalnim vremenima. Iako je razgovor trebao biti početak mirenja i ponovnog približavanja, prisjećanje na zajednički odlazak u kino, završio je sa žestokom svađom jer svako ima svoju verziju događaja.

Fotografiju ustupio TMDB

Uvodna sekvenca u restoranu, snimana je s pet skrivenih kamera i bez prisutnosti filmske ekipe. Cijela je scena trajala preko petnaest minuta. Emilia ipak dobiva ulogu i snimanje može početi. Na snimanju u pustinji, sve više dolazi do izražaja višegodišnji jaz u njihovom odnosu, ali i pomalo slični karakteri. Eskalacija njihova odnosa, odnosa Estebana prema ekipi, ali i eskalacija samog filma dolazi u odlično režiranoj i odglumljenoj sceni sa seta.

Iako ovaj film daje dobar uvid u proces snimanja filma, što je zasigurno razveselilo filmofile, ovaj film je prvenstveno glumački. Javier Bardem u svojoj fantastičnoj izvedbi Estebana, nakon dugo godina ima napokon ulogu po svojoj mjeri. On je alfa koji svoj autoritet crpi iz svojeg umjetničkog uspjeha, na momente šarmantan, a na momente prijeteći. Victoria Luengo uspješno parira starijem kolegi i doprinosi potrebnoj dinamici između njihovih likova. Rodrigo Sorogoyen film vodi polako, gradeći napetost u atmosferi gdje Esteban I Emilia više prešućuju ono što žele reći nego li to izgovore. U film je ubacio i nekoliko malih detalja, o kojima on nije ništa „govorio“, kao što je uređaj za mjerenje glukoze na stražnjoj strani nadlaktice, namijenjen ljudima koji imaju dijabetes, a koji mi u jednom trenutku ugledamo na Estebanovoj nadlaktici, što ja ne bih prepoznao da mi prijatelj nije ukazao na to. Mijenja li ovaj suptilni detalj pogled na njegove ekscese?

Na momente redatelj poteže za kratkotrajnom promjenom filma u crno bijeli, što prema njegovim riječima predstavlja gubitak distance u kojem Esteban prestaje biti redatelj a postaje više otac, ali i trenutke u kojima Emilia osjeća pritajenu prijetnju ispod Estebanove slatkorječivosti. Za kamerom je stalni suradnik Rodriga Sorogoyena, nagrađivani Alejandro de Pablo, koji je koristio različite formata kamere. ARRI ALEXA 35, ARRI ALEXA Mini LF i ARRI ALEXA Mini su korištene za scene u sadašnjosti, Za sekvence na filmskoj vrpci (uključujući scene filma iz 1930-ih koji likovi snimaju) korištene su ARRICAM LT (35 mm) i ARRIFLEX 765 (65 mm), a za specifične teksture i arhivski dojam korištene su ARRIFLEX 416 Plus (Super 16 mm), te kamere formata Super 8 mm i Mini DV. Sve je to izvedeno bez ujednačavanja slike, kako bi svaki format zadržao svoju izvornu teksturu. Različite kamere predstavljaju i različite doživljaje iste stvari kod likova. Za vrijeme filma bilo je teško ne zamijetiti glazbu koju je radio još jedan stalni suradnik Sorogoyena, također nagrađivani, Olivier Arson. Isabel Peña je stalna koscenaristica, također nagrađivana.

Neizbježna je usporedba ovoga filma s lanjskim dobitnikom Oscara Joachima Triera za najbolji film koji nije na engleskom jeziku, ‘Sentimentalna vrijednost’. Otuđeni otac priznati režiser i kćerka glumica bili su u glavnom fokusu i u ovom filmu, ali tu je bila i druga kćerka/sestra, kuća, pokojna njegova majka, pokojna njihova majka,… ‘Oni koje volimo’ ni jednog trenutka ne mijenjaju fokus s odnosa oca i kćeri, dajući tom odnosu, koji objektivno i ne postoji, krucijalnu važnost za obadvoje. Mišljenja sam da ova dva filma i nemaju puno zajedničkog, osim tog jednog motiva prekinutog odnosa oca i kćerke, ali od same pojave filma ‘Oni koje volimo’, publika se počela izjašnjavati za jedan ili drugi. Lako je zaključiti da je ‘Sentimentalna vrijednost’ iskoristila svoju prednost na startu. Unatoč tome, kao jedan od, pretpostavljam rijetkih, koji će dati prednost ‘Oni koje volimo’, jedva čekam ponovo gledanje ovoga filma, da bi mogao vidjeti neki skriveni detalj koji nisam vidio pri prvom gledanju.

Darko Pleša
Vukovar, 20.11.2026.