Trenutačno živimo u vremenima kad streaming servisi sve više postaju dijelovi naših života, filmovi i serije po izboru sve više udaljavaju publiku od klasičnih televizijskih sadržaja, ali po mnogima i od odlazaka u kino. Razdoblje dolaska nekog filma na neku od platformi za gledanje televizije nakon prikazivanja u kinima sve je kraće, što zasigurno daje za pravo onima koji tvrde da streaming servisi prijete postojanju pa i egzistenciji kino dvorana. Ipak postoji i druga strana medalje, filmovi koji nemaju distribuciju ili je nemaju u svim dijelovima svijeta a vrijedni su gledanja, svoju priliku da dođu do publike imaju upravo preko streaming servisa.
Na malom tržištu kao što je hrvatsko, i gdje je lako nabrojati kina po državi koja nisu u sklopu vodećeg multipleksa a još posluju, neke smo nagrađene i odlične filmove imali priliku pogledati samo na streaming servisima. Filmovi kao ‘Snježno bratstvo’, ‘Njegove tri kćeri’, ‘Snovi na tračnicama’, ‘Red’ (koji se u prijevodu ispravno trebao zvati Poredak a ne Red) i još mnogo onih koje zasigurno još nisam ni primijetio. Tako se od nedavno na jednom servisu u hrvatskoj može pogledati i film ‘Omaha’.
Fotografiju ustupio TMDB
‘Omaha’ je svoju premijeru imao prošle godine na Sundance Film Festivalu, da bi se nakon sudjelovanja na nizu festivala, ove godine i pojavio na Cannesu s nominacijom za Cannes Junior Award. Film počinje jednim jutrom 2008. godine, gdje otac svoju djecu budi ili odnosi još pospane u auto, nose malo stvari, a s njima ide i pas. Prije samog polaska do kuće dolazi i policajka s kojom otac nešto priča, djeca su u autu i ne čuju što. Nakon toga kreću na put autom koji nije u najboljem stanju i kojega treba valjda prije svakog paljenja neko vrijeme gurati da bi uopće krenuo. Dok se auto udaljava vidimo da policajka neki papir zakucava na vrata. Martin, kako se zove otac, djeci je rekao samo da idu u Nebrasku, a on kad je sam ili pred spavanje priča sa svojom pokojnom suprugom. John Magaro, koji malim ali sigurnim koracima postaje glumac kojega se sve više traži, svakako je najjača karika filma. On nam donosi svu tjeskobu koja nastanjuje njegov lik bez pretjeranih gesti.
Molly Belle Wright, mlada engleska glumica, koja igra njegovu devetogodišnju kćerku Ellu, ravnopravno mu parira u ulozi djeteta koje shvaća da nešto nije u redu i u njenim očima vidimo cijelo vrijeme zabrinutost i nagovještaj tuge. Wyatt Solis glumi šestogodišnjeg Charlia koji je još zaigran i u svom svijetu, ali i on počinje naslućivati da nešto nije u redu. Redatelju filma Coleu Webleyu, nakon niza kratkih filmova i reklama ovo je prvi dugometražni film. Iz svijeta reklama i kratkih filmova dolazi i direktor fotografije, Paul Meyers, kojem je ovo također dugometražni prvijenac, a iskustvo je u projekt donio scenarist Robert Machoian. U filmu koji traje manje od sat i pol, ali koji je nakon „putovanja“ poprilično intenzivan, oni ne donose u filmu svoje viđenje ili kritiku nego samo donose sliku stanja stvari u određenom trenutku.
Kao dječačić, sredinom osamdesetih, Ameriku sam doživljavao kao mjesto puno boja, gdje je sve puno sokova u limenci i cigareta tvrdo pakovanje (kojeg tada baš i nije bilo u Jugoslaviji, pa su ih mnogi mladi skupljali), gdje se svi oblače kao Don Johnson u seriji ‘Miami Vice’ i tome slično. S odrastanjem sam postajao svjestan one druge Amerike s velikim brojem beskućnika, s ljudima koji žive u naseljima s kamp prikolicama, droge, rasizma,….
U novom stoljeću sve više izgleda kao da se američki san pretvara u noćnu moru, ili kako je davno stihovima sročio Mile Rupčić, a otpjevala Azra: Pit i to je Amerika.
Darko Pleša
Vukovar, 12.10.2026.
Film je pogledan u HBO Maxu
