Od svih Homerovih junaka, o kojima sam i pisala (Homerovi akcijski junaci, LINK), najmanje mi je drag Odisej. Zapravo, uopće mi nije drag i njegove makijavelističke pobjedničke sposobnosti kojima se antički svijet divio, a danas globalno trijumfiraju, ne mogu biti simpatične.
Odisej nije samo smislio lukavu zamku za Trojance, koje brojnija grčka vojska nije uspjela pobijediti, već je i prije i poslije tog legendarnog trika počinio niz zločina koje (manje sebi, a više budućnosti) opravdavaju pobjednici. Ne mislim pri tome samo na ortodoksni zločin koji je s Diomedom poduzeo u Desetom pjevanju ‘Ilijade’ (za koje postoje argumenti da i nije dio izvornog teksta), već na ono što o njemu kažu klasični tragičari, posebno Euripid (‘Hekaba’, ‘Helena’…). Odluke i savjeti koje je davao čine od njega monstruma (sudbina malog Astijanaksa).
Fotografiju ustupio TMDB
Stoga najveće odstupanje Nolanovog scenarija od Homerovog epa nisu epizodni casting ili faktografija epizoda, nije crna Helena ili tamnoputi Menelaj (‘svijetli po Homeru), niti šutljivi Polifem koji zaspi čim pojede ‘par mrava’ (takvi su, kaže Odisej, ljudi kiklopima), niti punašna Kirka, čarobnica koja mornare pretvara u svinje, a sebe nije uspjela pretvoriti u mlađu Kalipso (u filmu u lirskoj interpretaciji Charlize Theron), već protagonist Odisej (uvjerljivi Matt Damon) koji sebi predbacuje ono što je učinio i kažnjava se zbog onoga što je morao učiniti. O tome nema govora ni u ‘Ilijadi’ ni ‘Odiseji’.
Odisej je tip čovjeka koji je uvjeren da je sve što je učinio moralo biti učinjeno i to u najvišem cilju. I uz nebesku podršku. Takvih ljudi ima i danas i mi poznajemo te ljude. I njihove zaštitnike. Atena (znakovit izbor krhke Zendaye) ne samo da podržava Odiseja, već je i sama spremna učiniti sve za pobjedu, a to ne uključuje dimenzije savjesti. Usput, cijela trojanska tragedija nastala je od natjecanja u ljepoti u kojem je i Atena kao božica mudrosti! željela pobijediti (u konkurenciji s Herom i Afroditom 🙂 ), Ali ni tu nije kraj, odnosno početak odgovornosti za pokolj koji je tako snažno prikazan u Nolanovoj ‘Odiseji’, i to kroz retrospekciju protagonista koji misli da je učinio presedan koji će trajno uništiti povjerenje kao temelj života ljudi. Odisej donekle preuveličava svoju destruktivnu društvenu ulogu, jer je i prije njega bilo kršenja Zeusova zakona, a nije to prvi učinio ni Paris u Sparti. I prije Sparte i Troje bilo je rušenja pravila gostoprimstva i ljudskosti, a civilizacije nisu zbog toga propale, dok se neke sagrađene upravo na tim temeljima. Zeus se par puta i osobno uvjerio kako se krše njegova pravila, pa je morao mitološki reagirati. A što reći o njegovoj odgovornosti? Tko je taj koji je ‘podmetnuo’ palicu Parisu u izboru u kojem sam nije želio sudjelovati, izbjegavajući kao najveći moćnik sitne nesuglasice i prepuštajući posljedicama one koji od tih izbora nemaju ništa?
Christopher Nolan po svaku cijenu želi humanizirati Odiseja snažnom empatijskom dozom i osuvremeniti ga, kao da smo u vremenima u kojima junak mora biti pozitivac. Lovac Odisej upozorava divljač prije nego odapne strijelu, Odisej kao vođa brine o svojoj ekipi kao da to zavređuje i bori se za manje od dva zla do (doslovce) zadnjeg čovjeka, a kao uzoriti muž samo nesvjesno uživa u nimfinom društvu. Ali i on ima potrebu malo se našaliti s neprijateljem prije nego se nađe izvan opasnosti, pa se ruga slijepom Polifemu, zbog čega stradaju drugi ljudi. U jednoj od ozbiljnih scena, Odisej s naoružanom grupom u potrazi za hranom na nekom otoku umiruje domoroce u smislu: Mi smo Grci, nećemo vam ništa nažao. Svatko bi mu povjerovao. Nisu to barbari koji napadaju svoje domaćine :), već povratnici iz pobijeđene Troje.
Odluka da, nakon obračuna s proscima, s Penelopom samovoljno napusti Itaku, također nema osnove u Homerovoj ‘Odiseji’. Završetak epa ne govori o ublažavanju Odisejeve borbene ćudi, naprotiv, ponesen pobjedničkim duhom, spreman je osvetiti se i nad rodbinom pobijeđenih. Međutim, Atena ga (na Zeusov zahtjev) umiri i daje se naslutiti kakav takav suživot pobijeđenih i poraženih. Ideju o samopovlačenju s vladarske pozicije Nolan je vjerojatno prenio iz priče o Kadmu i Harmoniji, koji su, nakon niza tragedija u obitelji, napustili beotijsku Tebu.
Ali koje god bile primjedbe na Nolanovu interpretaciju Homeove ‘Odiseje’, one ne predstavljaju vrijednosne stavove prema filmu, koji uz sve odmake od literarne osnove može biti veliko djelo. Jedine primjedbe koje nisu prihvatljive su one koje obvezuju film na isključivu interpretaciju, pozivajući se na ‘prave izvore’ i ’pravog Homera’. To bi bilo neozbiljno i da se radi o najvećim poznavateljima grčke i svjetske epike, a kamo li imenima koja u epskom ni filmskom pogledu apsolutno nemaju autoriteta. Svatko, pa i proizvođači samohodnih automobila i digitalne magle, mogu imati ili snimiti svoju interpretaciju ‘Odiseje’ i tvrditi da je njihova interpretacija najbolja, ali ona ne može biti ‘jedina’ i ‘prava’. Nema takve ‘jedinstvenosti’ u umjetničkoj pustolovini. Što bi bilo sa Shakespeareom, da ima samo jedno ‘izdanje’?
Oslobođena mrežnog ‘pročitavanja’ i ‘prokazivanja’, Nolanova ‘Odiseja’ djeluje impozantno autonomnim filmskim sredstvima, a negativnim publicitetom ostvaruje specijalni efekt masovnog zanimanja.
Ada Jukić
Zagreb, 16.08.2026.
Informacije o filmu:
Odiseja
The Odyssey (2026.)
Redatelj: Christopher Nolan
Glume: Matt Damon, Tom Holland, Charlize Theron, Anne Hathaway, Robert Pattinson, Zendaya, Lupita Nyong’o
Žanr: povijesni, epski, avantura, akcijski, fantasy, romansa
Trajanje: 180 min.
Država: Velika Britanija, SAD
Distribucija: Editus
Odiseja – Movie Site
The Odyssey – IMDb
Film je pogledan u CineStar Branimir Centar
