Postoje filmovi koji nas plaše onime što vidimo i oni koji nas uznemire onime što prepoznamo u sebi. ‘Backrooms’ pripada ovoj drugoj skupini. Naizgled je riječ o beskrajnom labirintu iz kojeg nema izlaza, no vrlo brzo postaje jasno da zidovi nisu najveća prepreka. Najveći je zatvor onaj koji nosimo u sebi.
Film otvara prostor u kojem podsvijest prestaje biti skrivena. Potisnuti strahovi, traume i nesigurnosti postupno izlaze na površinu, oblikujući stvarnost glavnog lika. Ono čega se najviše boji i što uporno odbija prihvatiti ne nestaje. Naprotiv, raste, umnaža se i postaje sve prisutnije. Svaki pokušaj bijega vodi ga dublje u isti obrazac, potvrđujući da od vlastitog uma ne možemo pobjeći, koliko god hodnika prošli.
Fotografiju ustupio TMDB
Posebno je zanimljivo što njegov unutarnji kaos ne ostaje samo njegov. Kao što neriješene emocije u stvarnom životu rijetko pogađaju samo jednu osobu, tako i ovdje njegov strah počinje uvlačiti druge u istu priču. Ljudi oko njega postaju dio njegove stvarnosti, njegovih projekcija i njegovih izbora. Film vrlo suptilno podsjeća da potisnuta bol gotovo nikada nije isključivo osobni teret, već se prelijeva na odnose, komunikaciju i živote ljudi koji nam se nađu u blizini.
Dominantna žuta boja dodatno produbljuje simboliku filma. U psihologiji i kulturi žuta predstavlja toplinu, vedrinu, životnu energiju i otvorenu komunikaciju. Istodobno je povezana s trećom čakrom. Manipurom ili solarnim pleksusom, energetskim središtem osobne moći, samopouzdanja, volje i identiteta. Upravo zato beskrajni žuti hodnici djeluju paradoksalno. Umjesto sigurnosti i optimizma, izazivaju tjeskobu. Kao da nas film podsjeća da potencijal za unutarnju snagu postoji, ali ostaje nedostupan sve dok ga guše strah i bijeg od vlastite istine. Žuta ovdje nije boja radosti, nego neostvarenog potencijala. Svjetlost koja postoji, ali do koje lik još nije pronašao put.
Labirint zato nije tek prostor. On je metafora ljudskog uma, mjesta na kojem se gubimo svaki put kada odbijemo pogledati ono što nas boli. Izlaz nije skriven iza nekih drugih vrata, nego u trenutku kada prestanemo bježati. Tek prihvaćanjem vlastitih sjena moguće je pronaći put prema svjetlu.
U tome leži najveća vrijednost filma. Ispod horor estetike krije se priča o identitetu, osobnoj odgovornosti i podsvijesti koja uvijek pronađe način da bude viđena. ‘Backrooms’ zato nije samo film o izgubljenom čovjeku u labirintu, nego o svakome od nas kada pokušavamo pobjeći od dijelova sebe koje najmanje želimo upoznati i priznati da postoje.
Iva Brčić
Zagreb, 04.07.2026.
