U četvrtak 2. srpnja 2026., drugog dana održavanja međunarodnog festivala PUF u Puli, poslije impresivne interpretacije amazonske Pentesileje (Teatro dei Venti) na otvorenoj sceni pulske tržnice, u INK-u je izvedena predstava ‘Bal’ poljskog KTO Kazališta.
Predstava se oslanja na istoimeni film Ettorea Scole, pa je dvostrukom poveznicom (filma i kazališta, i to ovim redoslijedom), interesantna s aspekta film-mag.net -a.
Foto Robert Jukić
Redatelj ‘Ružnih, prljavih i zlih’ (1976.) u svom Balu (Le Bal; 1983.) metaforom plesa i izvedbom plesača pariške plesne dvorane prikazuje ključne društvene i političke događaje u Francuskoj u pedesetogodišnjem razdoblju (od tridesetih do osamdesetih godina XX stoljeća).
Bez deskripcije detalja podudarnosti s filmom, činjenica je da predstava prati filmski plesni korak konkretnim sastavnicama, opisujući (to jest ‘oplesajući’) raspojasane predratne pariške ritmove, zastrašujuće okupacijske marševe i poratne američke i svjetske jazz, rock i twist plesne groznice te buntovnu energiju studentske 68’.
Filmske asocijacije umnožava, između ostalog, melankolija Lilly Marlene u sofisticiranoj interpretaciji Marlene Dietrich, Larina pjesma iz ‘Dr. Živaga’ (1965.) i Formanova hipijevska ‘Kosa’ (1979.) s ekstatičkom odom Suncu (koja bi oduševila i Eknatona, da se rodio par tisuća godina kasnije 🙂 ).
U odnosu na filmski casting, kazališni ansambl čini tuce (dvanaest) glumaca, uvjetno šest plesnih parova, koji se formiraju ponavljanjem ili izmjenom partnera, dok voditelj ‘plesnjaka’, angažiran vlastitom misijom, djeluje pretežito pojedinačno i razbija parne simetrije.
Na pozornici je, uz plesne cipelice, koje se iz početne hrpe raspoređuju u okvir (kadar) plesnog ‘lek’-a, stalni scenografski postav čini petnaest dobro dizajniranih i funkcionalnih stolica s kotačima (za svakog glumca po jedna i (ne)par pomoćnih 🙂 ), s potpornim i dobro iskorištenim koreografskim potencijalom.
U odnosu na trajanje filma (110 minuta), predstava se sažima u dinamičnih sat vremena, ali ga sadržajno i ‘periodski’ ( ne periodično) prati i završava anegdotskim happy endom o ljubavi koja ne poznaje (ni dobne) granice, ne nastavljajući plesnim koracima ili skokovima do našeg vremena ili drugog vremenskog perioda, aktualnog iz današnje perspektive. Ne mislim samo na atrakciju rap točke ili hiperbolički potencijal elektroničke glazbe, nego i manje melodičan (ne)glazbeni izraz digitalne, globalne, klaustrofobične ugljikovodične klimatske ere.
U koloritskom i ritmičkom ‘polibus’-u točaka predstave, prirodnim krajem čini se crno-bijela točka s nastupom maskiranih lica i žonglera, kao metafore univerzalne potrebe za izražavanjem stanja i stavova glumom i pokretom te prenošenjem poruke iza zaštitne krabulje i karakterizacije likova.
Predstava šarmantno kadrirana konturom neverbalnog kazališta, dojmljiva je ritmom, energijom i gotovo iscrpljujućim angažmanom izvođača, osobito motiviranih za ovu pulsku izvedbu, kao homage osnivaču PUF-a.
Međunarodni kazališni festival PUF
Ada Jukić
Pula, 03. srpnja 2026.
