Zagrebački plesni centar nastavlja ciklus Plesni dodaci, program koji kroz projekcije, razgovore, dokumentarne zapise i filmske portrete otvara prostor za drukčije promatranje plesa — ne samo kao izvedbene umjetnosti, nego i kao jezika slike, ritma, rituala, tijela i mišljenja. Nakon dosadašnjih susreta s filmskim i koreografskim opusima autora koji su obilježili suvremenu plesnu scenu, novi ciklus posvećen je jednoj od ključnih figura američkog eksperimentalnog filma: Mayi Deren.
U utorak, 9. lipnja 2026. u 19:00, publika će u Zagrebačkom plesnom centru imati priliku pogledati izbor kratkih filmova Maye Deren, autorice čiji je rad snažno utjecao na razvoj avangardnog filma, plesnog filma i koreografskog mišljenja o kameri. Deren je stvarala četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća, a njezini filmovi i danas djeluju iznimno suvremeno: tijelo u njima nije tek predmet snimanja, nego ravnopravni partner kameri; pokret nije ilustracija, nego struktura; montaža nije samo tehnički postupak, nego koreografski princip.
Fotografiju ustupio TMDB – Meshes of the Afternoon (1943)
Maya Deren smatra se jednom od najvažnijih autorica američkog eksperimentalnog filma. Njezini filmovi povezuju san, ritual, psihološki prostor, ples i filmsku formu u djela koja se opiru klasičnoj naraciji. Umjesto linearne priče, Deren gradi unutarnje krajolike: prostore prijelaza, ponavljanja, preobrazbe i napetosti između tijela i svijeta. U njezinu opusu kamera ne promatra ples izvana — ona pleše zajedno s izvođačima, mijenja prostorne odnose, ubrzava i usporava vrijeme, prekida kontinuitet i otvara mogućnost da se film misli kao koreografija.
Program donosi filmove koji su obilježili povijest avangardnog i plesnog filma: Meshes of the Afternoon, At Land, A Study in Choreography for Camera, Ritual in Transfigured Time, Meditation on Violence i The Very Eye of Night. U njima se prepoznaju teme koje će ostati trajno vezane uz Deren: potraga za identitetom, tijelo u ritualu, odnos unutarnjeg i vanjskog prostora, moć ponavljanja, koreografija pogleda i mogućnost da filmsko vrijeme postane prostor plesa.
Opisi filmova
Meshes of the Afternoon
1943., korežija: Maya Deren i Alexander Hammid, 16 mm, 14 min
Najpoznatiji film Maye Deren i jedno od temeljnih djela američke avangarde. Meshes of the Afternoon uvodi gledatelja u zatvoren, tjeskoban i hipnotički prostor sna, žudnje, straha i ponavljanja. Svakodnevni predmeti — ključ, nož, cvijet, ogledalo, stepenice — postaju znakovi unutarnjeg nemira i fragmentirane svijesti. Film se razvija kao kruženje kroz psihološki labirint u kojem se granica između stvarnog i zamišljenog neprestano pomiče. Deren ovdje ne koristi film kako bi ispričala priču, nego kako bi oblikovala stanje: atmosferu opsesije, usamljenosti i rascijepljenog identiteta.
At Land
1944., 16 mm, 14 min
U filmu At Land Maya Deren istražuje identitet kao nešto nestalno, promjenjivo i uvijek izloženo novim okolnostima. Protagonistica prolazi kroz niz prostora koji se čine nepovezanima, ali ih film spaja logikom sna i unutarnjeg kretanja. Obala, društveni stol, šahovska igra i prirodni krajolici postaju dijelovi jedne iste mentalne geografije. Deren manipulira prostorom i vremenom tako da se tijelo kreće kroz svijet u kojem pravila nisu jasna, a osobni identitet mora se stalno iznova uspostavljati. Film je poetska meditacija o prilagodbi, upornosti i potrazi za vlastitim mjestom u svijetu koji se neprestano mijenja.
A Study in Choreography for Camera
1945., 16 mm, 3 min
Kratko, ali iznimno važno djelo u povijesti plesnog filma. U A Study in Choreography for Camera Deren istražuje što se događa kada koreografija nije vezana uz kazališnu pozornicu, nego nastaje u susretu tijela, kamere i montaže. Pokret plesača povezuje udaljene prostore, a filmski rez stvara novu, nemoguću geografiju. Jedan plesni kontinuitet razvija se kroz različita mjesta, kao da tijelo svojim pokretom preskače prostorne granice. Film pokazuje Dereninu ključnu ideju: kamera nije neutralni promatrač plesa, nego aktivni koreografski instrument.
Ritual in Transfigured Time
1946., 16 mm, 15 min
U filmu Ritual in Transfigured Time Deren povezuje društveni ritual, ples i filmsku transformaciju. Susreti, geste, pogledi i svakodnevni obrasci ponašanja postupno se pretvaraju u koreografiranu strukturu. Film istražuje kako forma može promijeniti značenje pokreta: obična radnja postaje ritual, a ritual postaje ples. Deren se bavi trenutkom u kojem tijelo prelazi iz društvene u simboličku funkciju, iz realnog vremena u vrijeme filma. Rezultat je djelo koje istodobno djeluje kao psihodrama, plesna kompozicija i meditacija o pravilima zajednice.
Meditation on Violence
1948., 16 mm, 13 min
Meditation on Violence usmjerava pozornost na pokrete tradicionalnih kineskih borilačkih vještina, osobito škole Wu-Tang. Deren nasilje ne prikazuje kroz sukob ili spektakl, nego kroz disciplinu, ravnotežu i unutarnju logiku pokreta. Kamera prati tijelo u transformaciji, bilježeći prijelaze između mekoće i snage, kontrole i impulsa, obrane i napada. Film se može promatrati kao studija ritma i energije: borilačka forma postaje ples, a ples postaje filozofska meditacija o stalnoj izmjeni suprotstavljenih principa.
The Very Eye of Night
1959., 16 mm, 15 min
U The Very Eye of Night Deren stvara gotovo kozmičku viziju plesa. Snimljen s plesačima Metropolitan Ballet School, film koristi negativsku sliku kako bi tijela pretvorio u svjetlosne oblike koji lebde u tamnom prostoru. Plesači više ne pripadaju pozornici ni zemlji; kreću se poput zvijezda, konstelacija i nebeskih tijela. Film istražuje odnos mikrokozmosa i makrokozmosa, unutarnjeg putovanja i svemirskog prostora. Koreografija se ovdje odvija u beztežinskom, apstraktnom svijetu, gdje pokret postaje orbita, a tijelo trag svjetlosti u noći.
Dodatni kontekst: Maya Deren i Haiti
Važan dio Derenina umjetničkog i istraživačkog interesa bio je vezan uz ritual, trans i duhovne prakse. Godine 1946. dobila je Guggenheimovu stipendiju za rad u području kreativnog filma, a potom je između 1947. i 1951. snimala materijale na Haitiju, istražujući vudu rituale i njihovu društvenu, moralnu i duhovnu strukturu. Iako za života nije dovršila planirani film, njezini su materijali kasnije montirani u dokumentarno djelo The Divine Horsemen of Haiti, a njezino istraživanje objavljeno je i u knjizi Divine Horsemen: The Living Gods of Haiti. Taj aspekt njezina rada dodatno osvjetljava zašto su ritual, preobrazba i tjelesno iskustvo toliko važni u njezinim filmovima.
[izvor informacije Zagrebački plesni centar]
