U jednom kadru James Cameron s kamerom na ramenu kojom prati pjevačicu iza kulisa koncerta, s iskrenim divljenjem prema mladoj kantautorici i koredateljici filma koja sudjeluje u cjelokupnoj kompoziciji koncertnog i filmskog nastupa, kaže da će njeno ime biti navedeno velikim slovima iznad njegovog na špici filma, ali slova su jednake veličine, a Cameron je prvi. To je ipak njegov film samostalne vrijednosti u odnosu na koncert, u kojem sam uživala više nego u njegovom drugom Avataru. Sve ostalo je u rukama i glasu karizmatične Billie Eilish i njene ekstatične publike. I tehničke logistike kojom se ostvaruje futuristički autorski glazbeni spektakl.

Film počinje ubrzanim prikazom postavljanja scene u gigantskoj areni, osamnaest sati prije početka koncerta. Fascinira učinkovitost kojom se u praznom prostoru ostvaruje struktura koja će omogućiti spektakularne vizualne i akustičke efekte. Rezultat je modularna monumentalna pravokutna scena s digitalnim funkcijama postavljena u elipsi dvorane i digitalna kocka iznad nje u kojoj se pjevačica pojavljuje, zaklanja, podiže i spušta. Kocka se povremeno razlaže u kvadratne plohe sa zasljepljujućim vizualnim prikazima pa ponovo integrira interferirajući s gravitacijskim volumenom pozornice. Scena djeluje kao apstraktna umjetnička svjetlosna instalacija s vlastitom koreografijom, usklađenom s glazbenim silnicama koncerta.

Fotografiju ustupio TMDB

Svi tehnički i logistički resursi u funkciji su pojačanja emocionalnog naboja između kantautorice i publike, koji Billy podiže od ritmičkog šapta do melodioznih krikova težnje za prihvaćanjem, zbližavanjem i oslobađanjem od pritisaka egzistencije koju tako snažno osjećaju i oni koji su tek ‘počeli egzistirati’.

Film o koncertu autorski interpretira, a ne samo opisuje koncert s duge i iscrpljujuće svjetske turneje Bille Eilish koja je ostavila traga i na njenoj konstituciji (do ozljeda), ali je na pozornici u pokretu i gotovo akrobatski rizičnim i efektnim položajima. Sama je na sceni istaknuta kao svjetionik u oceanu očiju (i mobitela) publike, uz par izlazaka pratećih vokala i članova banda (smještenih u udubinama scenske strukture, kao orkestar pri izvedbi opere) te gostovanje njenog brata i suradnika Finneasa u par numera.

Protutežu njenoj jednini čini masa apsolutno predane publike, koja svojim brojem, glasom i reakcijom, uz, u filmu izdvojena pojedinačna lica, čine sinergijsku supstancu katarzične atmosfere.

Publici u kinu omogućen je doživljaj koji nije moguć ni s jednog mjesta u gledalištu, već povlaštenog pristupa svim stranama, krupnim planovima i vremenskim pomacima, od žarišta scene i dinamičkih kulisa do vertikalnih perspektiva i subjektivnih kadrova kamere u ruci protagonistice u udaru nastupa.

Između pjesama umetnuti su razgovori s pjevačicom i prikazi njenih aktivnosti prije koncerta (ne po kronološkom redu). Tako je vidimo kako se šminka i oblači (bez glamura i atributa koji naglašavaju figuru, već sportski, ali stilski uočljivo). Slušamo je kako ‘priprema glas’ s instruktorom putem mobitela (dok joj ljepljivim zavojem učvršćuju zglob) i smiješimo se dok se mazi se sa psima iz skloništa (‘svakome treba pseća ljubav’). I znakovima komunicira s obožavateljima koji kampiraju oko stadiona u kojem će se održati koncert. Svjesna je utjecaja koji ima na njih i emancipacijskih opcija koje im kao odgovorni celebrity može osvijestiti. Ne nastoji udovoljiti konvencijama u pogledu izgleda i ponašanja žene na sceni i ohrabruje druge koji se osjećaju ‘drugačiji’ da to budu na svoj način. Ispunjeno gledalište kao živo pojačalo multiplicira glazbenu energiju.

Billy Eilish govori jezikom internet generacije koja se, unatoč opcijama umreženog svijeta, ili upravo zbog njih, osjeća izgubljeno i usamljeno, a u svojim glazbenim idolima vidi prijatelje i terapeute. Njihova potreba za ‘padanjem u zanos’ jednako je snažna kao u Baudelaireovo vrijeme, a i on nije izražavao ‘svojevremenu’ već arhetipsku ljudsku potrebu.

Djevojčice i dječaci s mobitelima u rukama i suzama na licu znaju testove svih pjesama koje je Billie napisala i u njima se prepoznaju. Zajedno s njom pitaju se ‘jesu li oni sami problem’ u svijetu, a kad se s iskustvima koja su ih već povrijedila (iako su mladi) i čežnjom za ljubavlju (najviše ljubavlju, ipak su mladi) potreseni pitaju ‘What am I made for?’, misle na sebe, a ne na Barbie.

Kraj koncerta završava katarzično, a film se zatvara krugom ubrzanog prikaza demontaže scene i opreme koja je omogućila izvanzemaljsko glazbeno iskustvo. Čarolija nestaje, a ostaje samo obično (ne malo) stadionsko gledalište (ne drvo 🙂 .

Film sam gledala drugi put u 3 D formatu, i ova treća dimenzija predstavlja njegovu pravu’fizionomiju’ u hologramskoj rezonanciji koncerta.

Ada Jukić
Zagreb, 20.05.2026.

Informacije o filmu:

Billie Eilish – Hit Me Hard And Soft: The Tour (Live in 3D)
Billie Eilish: Hit Me Hard and Soft – The Tour Live in 3D (2026.)
Redatelji: James Cameron & Billie Eilish
Sudjeluju: Billie Eilish, Finneas O’Connell, Andrew Marshall
Žanr: dokumentarni, glazbeni
Trajanje: 114 min.
Država: SAD
Distribucija: Blitz

Billie Eilish – Hit Me Hard And Soft: The Tour (Live in 3D) – Paramount
Billie Eilish: Hit Me Hard and Soft – The Tour Live in 3D – IMDb

Film je pogledan u 2D-u u CineStar Z-Centar
Film je pogledan u 3D-u u CineStar Branimir Centar