Dobar naslov filma za akademski i festivalski osjetljivu publiku. Upućuje na osjećaje, ublažene i zasjenjene tugom, ali ne zbog gladi ili fizičke boli. To su fini osjećaji koje gaji umjetnička ili intelektualna sredina. S druge strane, kad netko kaže ‘nisam sentimentalne prirode’, ne misli da mu to treba zamjeriti. Ima i ironičnog potencijala, poput putopisa Laurencea Sterna, ali ne u ovom filmu.
Ovaj film je ozbiljno sentimentalan, u njemu ima prigušenih osjećaja do suza i suza u dugim kadrovima povoljnim za Oscara, a svima koji to ne znaju pokazuje kako je teško živjeti umjetničkim životom. Glavna glumica (Renate Reinsve) je (kazališna) glumica, pratimo njene scene prije nastupa na sceni, a njezin otac (Stellan Skarsgård) ostarjeli je filmski redatelj koji, nakon godina neaktivnosti, počinje novi projekt. Radi se o filmu po njegovom vlastitim sjećanjima, zaogrnutim u univerzalne poruke, u kojem bi angažirao članove vlastite obitelji u kojoj do tada nije imao konstruktivnu ulogu. Otac je, naime, davno napustio ženu psihologinju i dvije kćeri, a neočekivano se pojavljuje nakon ženine smrti s entuzijastičkim prijedlozima za suradnju.
Fotografiju ustupio TMDB
Tako filmom pratimo nastanak drugog filma, a usput i nastanak kazališnih premijera te primjer festivalske atmosfere u kojoj stari filmovi i autori izazivaju emocionalne reakcije novih festivalskih generacija. U jednoj ‘after screening party’ u fellinijevskoj maniri protagonist na pješčanoj plaži šarmira mladu američku zvijezdu (Elle Fanning) i pridobije je za sudjelovanje u svom filmu.
Ono čime su ‘Sentimentalne vrijednosti’ ‘dirnule’ Oscara, nije samo umjetnička tema, uključivo (predimenzioniranu) tremu pred izlazak pred publiku ili plač usamljene junakinje poslije uspješne premijere ili nostalgija zbog odlaska jedne filmske generacije u netflixovoj eri, već dimenzija koju mu daje sjećanje na trpnju članice starije generacije tijekom nacističke okupacije Norveške koja je prenesena potresno i suzdržano.
U sferu sentimentalnosti uključen je nedostatak brige za imetak ili dobitak. Kuća iz snova kojom počinje film nije prikazana kao posjed, već obiteljsko prirodno dobro, nešto što izvan obitelji nema vrijednosti, nešto što, da citiram film, ima samo ‘sentimentalnu vrijednost’ (zapravo je u uvodu predstavljena kao živo biće koje sudjeluje u životu obitelji). Ali, kad ipak dođe do toga što s njom, spominje se, bez znatnije reakcije, činjenica da vlasništvo nije riješeno. Ono što bi u drugim sredinama i filmovima bilo uzrok dramatičnih obiteljskih prijepora, ovdje se samo kratko konstatira. Ipak, ti kazališni i filmski ljudi koji ne brinu o grubim pitanjima, žive bez egzistencijskih pritisaka, kako bi se mogli posvetiti sentimentalnim sadržajima. Nordijska ravnodušnost u pogledu (ne samo materijalnih) stvari zbog koje se u svijetu bore i grizu, često se izražava sažetim američkim ‘OK’, uz prelazak na drugu temu.
U detalju (koji nosi više u pogledu karakterizacije likova), jedna od sestara prilikom podjele stvari nakon majčine smrti (u početku nezainteresirana za tu podjelu), uzima vazu do koje je stalo njenoj sestri, a ova joj, osim kratke primjedbe, ne zamjera. U jednoj od najsentimentalnijih sekvenci, u kojima o glavnoj glumici saznamo nešto što smo trebali saznati prije (kako bismo razumjeli neke prethodne aluzije), mlađa sestra zahvaljuje joj na pseudoroditeljskoj podršci. što se sentimentalnih vrlina tiče, svoju priliku dobila je i američka glumica u samokritičkoj gesti povlačenja.
Uzgred, u privlačnoj individualizaciji kuće s početka filma, u kojoj bismo radije bili nego u modernističkoj vili s bazenom u kojoj se dosađuje umirovjeni filmski snimatelj, prikazana je pukotina koja se zidovima prenosi kao realna i prenesena prijetnja, kao crv u savršenoj Snjeguljičinoj jabuci sa zlokobnim potencijalom napose u budućnosti. U ubrzanom finalu filma, u pojednostavljenom prikazu renovacije kuće (i realizacije prije teško rješivih projekata), nema referencije na ovu problemsku brazdu.
Najzanimljivija rečenica u filmu (koju bih rado da zapamte svi koji žele dugo živjeti, a ne žele biti stari 🙂 je izjava ostarjelog redatelja: ’Prije 15 godina imao sam 55!’ To je konstatacija koja sadrži neusporedivu razliku između zrelosti i iskustva, planova i perspektive i zaključivanja života posljednjim projektima i snagama. Pa iako ovaj film može završiti happy endom (po ukusu Oscara), nije moguće isključiti gorčinu neminovnog kraja na koji upućuju sedamdesete ili neke druge desetice životnog finala.
Da ne završimo tužno, evo i komične sitnice, vezane za percepciju filmskih klasičara. Na konferenciji za medije prilikom najave početka snimanja u Netflix produkciji, netko upita hoće li film biti prikazan i u kinu. Čini se da ‘old school’ redatelj ne razumije pitanje, naravno da će se prikazati u kinu! Uzgred, u jednoj od agresivnijih nastupa, obruši se na novinara koji postavi neugodno pitanje glumačkoj zvijezdi njegove ekipe. Čini se da ni u uljuđenom nordijskom kontekstu nije lako prihvatiti kritiku, osim kad je pohvalna.
Ada Jukić
Zagreb, 18.03.2026.
Informacije o filmu:
Sentimentalna vrijednost
Affeksjonsverdi / Sentimental Value (2025.)
Redatelj: Joachim Trier
Glume: Elle Fanning, Stellan Skarsgård, Renate Reinsve
Žanr: drama
Trajanje: 133 min.
Država: Norveška, Njemačka, Danska, Danska, Francuska, Švedska, Velika Britanija, Turska
Distribucija: Editus
Sentimentalna vrijednost – Cannes
Affeksjonsverdi / Sentimental Value – IMDb
Film je pogledan u Kaptol Boutique Cinema
