Film s Amerikancem u Rimu u kojem jedinstvenu ‘Nessun dorma’ slušamo ne jednom, već dva puta, prvo u noćnom klubu, a onda u interpretaciji Andrea Bocellija, u veleposjedničkom obiteljskom krugu. Veličanstvenu ariju Calafa iz Puccinijeve ‘Turandot’ kojom su na koncertima u svoje vrijeme Tri tenora (Carreras, Domingo i Pavarotti) dovodila publiku u ekstazu, ovaj film koristi kao ponovljivu turističku atrakciju, kao što, uostalom, koristi i druge talijanske adute kao delicije na provjerenom turističkom pladnju.
Uz pejzažne i urbane atrakcije Toskane i Rima, viđene u starijim i boljim filmovima (Fontana Trevi, Španjolske stepenice…), uključen je i Andrea Bocelli, za kojeg su čuli i oni koji ne slušaju opere, a u ovom filmu u ulozi ujaka junakinje koja je vlasnica kafića, ali zapravo bogatašica koja ne mora raditi i koja se neznano zašto zaljubi u trbušastog Amerikanca (Kevin James) skromne srednjoškolske nastavničke plaće iz sporednog predmeta. Dakle, proslavljeni Bocelli u filmu za klavirom u svojoj vili zabavlja (bez naknade) skromne američke turiste i na konju odlazi u nabavku rajčica na neuvjerljivom štandu za povrće i voće (pet eura, jeftinije nego kod nas).
Fotografiju ustupio TMDB
Uz pjevačku zvijezdu i špagete serviraju se stereotipi talijanskog mentaliteta i kulturoloških obilježja. Svi govore brzo i glasno, grle se i gestikuliraju, slasno jedu i piju vino, a rimska djeca kradu turistima novčanike, što se tolerira i eufemizira. Što se glazbe tiče, talijanski lokalitet potvrđuju hitovi zaboravljenih izvođača San Rema (koje još možemo čuti na Radio Sljemenu), a da film dobije i internacionalno pop glazbeno obilježje, dodan je Ed Sheeran, na majici koju nosi Kevin James i koncertu na otvorenom koji iz daljine prati protagonistički par u finišu svojih solističkih dionica, to jest kad se, po očekivanju, povežu u par.
Sve je u ovom filmu lažno. Naravno, ni druge romantične komedije na ovom svijetu nisu uvjerljive, ali neke uspijevaju biti simpatične. ‘Solo Mio’ nije to ni po naslovu (asocijacija na poznatu ‘O Sole Mio’, obrazloženje nepravilnosti naslova daje glavna talijanska junakinja), uz neke druge iskrivljene talijanske riječi (zucchero, na primjer, koju James uporno krivo izgovara, što bi trebalo biti smiješno).
Nevjerojatno je koliko entuzijazma u tu vezu ulaže europska strana. Gia (Nicole Grimaudo) nije samo živahna i vitka kao Audrey Hepburn (‘Ljubav popodne’, 1957.) ili Leslie Caron (‘Amerikanac u Parizu’, 1951., ‘Gigi’, 1958.), ona je privlačno sredovječna, aristokratski povijena nosa, i pravi odličnu kavu, a govori američki (osim kad je potrebno da nešto zgodno ne razumije) i prihvaća svaki prijedlog samozatajnog debeljka. Poslije radnoga dana za aparatom za kavu nađe se našminkana u baru u koji Kevin (pod imenom Mat) slučajno dođe, a upravo u terminu Matovog posjeta Toskani, kao veleposjednica i vlasnica konja sudjeluje u tradicionalnoj utrci u Sieni. To daje priliku za slikovit isječak u filmu. Privlačna ‘coffee lady’ od prvog trena pristupa američkom stidljivku, a nakon početnog kolebanja, možemo zaključiti da se oko Amerikanca ne trudi zato što ima potrebu ostvariti profitabilnu vezu, jer je višeg financisjkog i društvenog statusa. Jedino obrazloženje za neobjašnjivu privlačnost može biti da je Mata (to jest Kevina) gledala kao neodoljivog Kralja Queensa (što je i mene privuklo u kino) ili su američki turisti tako privlačni turističkim destinacijama, čak i kad dolaze u paket aranžmanu 🙂 .
Ada Jukić
Zagreb, 05.03.2026.
Informacije o filmu:
Solo u Italiji
Solo Mio (2026.)
Redatelji: Charles Kinnane & Daniel Kinnane
Glume: Kevin James, Jonathan Roumie, Alyson Hannigan, Nicole Grimaudo
Žanr: komedija, romansa
Trajanje: 96 min.
Država: SAD
Distribucija: Duplicato
Solo u Italiji – Angel
Solo Mio – IMDb
Film je pogledan u Kaptol Boutique Cinema
