SENTIMENTALNA VRIJEDNOST – film sa 9 nominacija za Oscara stiže u kina! – Sentimentalna vrijednost – Moćna bergmanovska drama s briljantnom glumačkom postavom – Drama ‘Sentimentalna vrijednost’ jedan je od najhvaljenijih prošlogodišnjih filmova, koji 5. ožujka 2026. dolazi u domaće kino dvorane.
Joachim Trier vjerojatno je poznato ime onima koji prate europsku kinematografiju s obzirom na to da se radi o redatelju koji, iako nije radio puno (tek šest dugometražnih filmova), uspijeva opetovano potvrditi svoju kvalitetu i umjetničku vještinu.
Fotografiju ustupio TMDB
Ako zagrabimo u njegovu recentniju kinematografiju, drama ‘Louder Than Bombs’ i nadnaravni triler ‘Thelma’ filmovi su koji su svakako ostavili traga i demonstrirali da se radi o iznimno kvalitetnom autoru, a Trierov pretposljednji film, ‘Najgora osoba na svijetu’, pobrao je sve moguće pohvale i niz nagrada, pri čemu se doista radi o iznimno zanimljivoj drami.
Međutim, nas trenutno zanima njegov najrecentniji film, drama ‘Sentimentalna vrijednost’, koja je već u trenutku pisanja ovog teksta pokupila impresivnih 70(!) nagrada diljem svijeta, a još se uvijek čekaju ishodi s najvećih nagrada, BAFTA-a i Oscara. ‘Sentimentalna vrijednost’ originalna je priča koju supotpisuju Trier i Eskil Vogt, Trierov stalni suradnik. Kako je ovaj tandem već provjeren, ne treba se čuditi da su još jednom odradili sjajan posao.
Slojevitost priče kao temelj dubine
Priča ovoga filma naizgled je jednostavna, ali zapravo se radi o vrlo slojevitoj psihološkoj studiji cijele serije međuljudskih odnosa, a upravo ta slojevitost cijeloj priči daje dubinu koja je toliko primamljiva za gledatelje. U centru radnje je Nora Borg (Renate Reinsve), uspješna, ali psihički „sjebana“ (kako kaže sama za sebe) glumica koja iznosi cijelu priču.
U suštini, svi likovi i svi odnosi koji su analizirani u filmu polaze od Nore i s njom završavaju pa tako i sam film započinje s Norinim školskim sastavom, a završava s njezinom glumačkom izvedbom u očevom filmu. I dok je ta karakterno-centrirana fabula sjajno pogođena u kontekstu šire psihološke studije koju film iznosi, treba reći da je idejna struktura jednako tako dobra.
Iako je fokus na Nori, drugi likovi nisu propatili ni na koji način, odnosno Vogt i Trier uspjeli su tako dobro strukturirati radnju da su sve Norine interakcije istovremeno i otkrivale različite aspekte njezine kompleksne ličnosti, i davale drugim likovima dovoljno prostora da se samostalno razvijaju.
Centralni dramski sukob čini odnos Nore i njezina oca, Gustava Borga (Stellan Skarsgård), ostarjelog i slavnog filmaša koji proživljava novu mladost, a upravo se sprema raditi na svom najboljem scenariju do sada. Kao i Nora, Gustav je iznimno kompleksna ličnost, ali scenaristi su mu uspjeli dati dovoljno prostora i dovoljno sjajnih replika (najbolje među kojima su one kada priča sa svojim kćerima) da dobijete jasnu ideju tko je i kakav je.
Njih su dvoje, oboje, iznimno velike ličnosti, iznimno snažne ličnosti, odnosno dva iznimno velika ega iza kojih, kako film prikazuje, ipak stoji neko pokriće, što je još jedan sjajan primjer razrade likova. Međutim, kada se ta dva ega sukobe, dolazi ne samo do sukoba između umjetničkih vizija (Gustav prezire teatar, dok je Nora vrhunska kazališna glumica; Gustav ne voli kratki televizijski format, dok se Nora proslavila ulogom na televiziji; Gustav smatra da umjetnik mora biti apsolutno slobodan, Nora u tome uočava njegovo licemjerje; itd.), već i do dubokih privatnih rascjepa i nerazriješenih trauma (Gustavovo napuštanje obitelji, povijest psihičkih bolesti u obitelji, Gustav kao otac, Nora kao kći, itd.), a to je ujedno i najzanimljiviji i najkvalitetniji dio filma.
Poput Bergmana, ali nešto je nedostajalo
Sada kada možete vidjeti koliko je slojevita ova priča, treba se osvrnuti i na prilično očit stilski uzor na koji se Trier oslanjao, a to je neponovljivi Ingmar Bergman. Moguće i najveći egomanijak među svim velikim redateljima, Bergman je ostao zapamćen kao majstor psihološke studije, kao redatelj koji je bio sposoban apsolutno sve podrediti kirurški preciznom seciranju onih stanja ljudske psihe koja su često bila presuptilna da bismo ih jasno uočili, a čiji je utjecaj na nas i ljude oko nas bio kolosalan.
Kojigod njegov film uzeli za primjer, Bergman je bio sposoban podrediti priču, scenografiju, kameru, glazbu i glumu onoj ideji koju je obrađivao u tom filmu. I dok je bilo i bit će drugih sjajnih redatelja koji su izvanredno psihologizirali svoje filmove i njihove ideje, Bergman je u tom pogledu – voljeli ga ili ne – svijet za sebe.
Trier ne kopira Bergmana, da ne biste pomislili drugačije – on ne želi biti Bergman niti vam pokušava prodati da je Bergman, ali Sentimentalna vrijednost na koncu postaje film koji je rađen u maniri filmova Ingmara Bergmana. Nedostaje Trieru Bergmanovog perfekcionizma (kod Bergmana je svaka scena bila na svom mjestu, kod Triera ima par trenutaka koji su bili ili neuklopljeni ili previše sugestivni pa su odudarali, ali to je zanemarivo za ukupni dojam, važno je samo u ovom komparativnom smislu), ali uhvatio je nit i jako ju je dobro pratio od početka do kraja.
Trier sjajno vrši psihološku studiju svojih likova i uspio je sve podrediti tom aspektu, pri čemu je – kao što smo rekli – fokus na Nori, a egzekucija te osnovne ideje u konačnici je sjajna. Osim tog perfekcionizma, koji je ovdje sekundaran, ono što je dodatno nedostajalo Trieru da bi se još više približio Bergmanu bio je pathos, koji u Bergmanovim dramama (sjetimo se samo Jesenje sonate, primjerice) bio iznimno važan, jer ta je teatarska uzvišenost davala njegovim likovima i njihovim pričama dodatnu umjetničku snagu.
Glumačka postava za poželjeti
Kao i Nora, Renate Reinsve iznosi ovaj film od početka do kraja i doista je zaslužila apsolutno svaku nagradu koju je dobila. Reinsve je bila i glavna glumica u Najgoroj osobi na svijetu, za što je isto pobrala brojne pohvale, a možda ćete se sjetiti da smo ju hvalili za njezinu ulogu u filmu Armand, koji smo prošlo ljeto gledali na FMFS-u. Ovdje samo možemo dodati da je doista briljantna i da je impresivno koliko je različitih slojeva svoga lika uspjela efektno prikazati na ekranu.
Stellan Skarsgård provjereno je ime, a ovdje je još jednom dokazao zašto ga publika diljem svijeta toliko voli, odnosno zašto ga redatelji diljem svijeta toliko vole. Suptilan, tih, oronuo – Skarsgård kroz lik Gustava pokazuje svoje kameleonski impresivne glumačke vještine, a iako njegov lik priča tiho i suptilno, iznimno je moćan i upečatljiv.
Inga Ibsdotter Lilleaas zasigurno je najmanje poznati ime među centralnom trojkom, međutim ta je mlada norveška glumica također sjajna i bez ikakvih problema ili ustručavanja stoji potpuno ravnopravno sa svojim puno poznatijim kolegama. Ona je potpuno zasluženo nominirana i za Oscara za najbolju žensku sporednu ulogu, a gledajući joj konkurenciju – objektivno – daleko ga najviše zaslužuje.
Treba spomenuti i Elle Fanning – koja je također nominirana u istoj kategoriji – koja odrađuje sasvim solidan posao glumeći, pa… ono što zapravo i jest – američku glumicu. Ovdje je važno istaknuti da njezin lik, koji isprva djeluje prilično isprazno i nezanimljivo, zapravo dobiva na važnosti kako priča odmiče i na kraju vidite da ona nije ni toliko naivna ni toliko neupućena kako se čini, što je još jedan sjajan primjer odlične razrade likova, a interpretacija Elle Fanning donijela je liku Rachel Kemp dodatnu kvalitetu.
Zaključno možemo reći to da je Sentimentalna vrijednost doista snažan i kvalitetan film koji apsolutno morate pogledati. Nema tu mjesta za previše filozofiranja – radi se o snažnoj karakternoj drami i psihološkoj studiji koja nas kroz slojevite i kompleksne međuljudske odnose, a uz pomoć sjajno razrađenih likova i izvanredne glumačke postave, uvodi u jedan svijet, odnosno jednu priču koja nudi jako puno toga.
Film je nominiran za čak devet Oscara, što je impresivno za jedan europski film, pri čemu ima realne izglede u barem tri kategorije, bez da se osvrćemo na moguća iznenađenja. Uz to je dobio BAFTU za najbolji strani film.
[izvor informacije Editus]
