Treći dio najuspješnije filmske sage na svijetu nastavlja avanture plavopute obitelji Sully u spektaklu “Avatar: Vatra i pepeo“. Brzo prelazi zaradu od milijardu dolara, između ostalog zahvaljujući premium formatima koji omogućuju poseban doživljaj. Tako uz gigantski IMAX, nije loše ponovo pogledati film u 4DX-u ili ScreenX-u. Sve dotično dostupno je u kombinaciji 2D, 3D i HFR (High Frame Rate) projekcija.
U ScreenX-u imamo prilike pogledati “Avatar: Vatra i pepeo“ ne samo u panoramskom pogledu koji se proteže na tri ekrana, već i u kombinaciji s HFR-om, pružajući 2 u 1 iskustvo. HFR s 48 sličica u sekundi, za razliku od standardnih 24, pruža manje zamaranje očiju i kvalitetniji 3D doživljaj.
Fotografiju ustupio TMDB
Inače, broj od 24 sličica standardiziran je 1927. zbog minimalne brzine postizanja vjernosti zvuka i manjeg troška skupog 35mm filma. Posljedica je bila nedostatak oštrine, zamrljanost pokreta, svjetlucanje i treperenje koji su prisutni od kad znamo za film. Prema riječima redatelja “Avatar” filmova, Jamesa Camerona: “Ako je gledanje 3D filma kao gledanje kroz prozor, onda smo velikim brojem sličica skinuli staklo s prozora i sada gledamo u stvarnost”.
Oko 40% filma prikazuje se 48 sličica u sekundi (ostatak je 24 sličica) i to su uglavnom kadrovi u kojima ima dosta pokreta. Tada pokret ne izgleda zamućen kao pri 24 sličice, već puno jasniji, ali još uvijek uz filmični dojam zahvaljujući podešavanju s tzv. motion gradingom.
Unatoč suženom omjeru stranica 2.39:1 u kojem je manje vidljivo slike po vertikali (u IMAX-u je open matte format omjera 1.90:1), ScreenX ipak pruža najviše slike zahvaljujući dodatnim bočnim ekranima. “Avatar: Vatra i pepeo“ gotovo u potpunosti je kompjuterski animiran film i dodatnu bočnu sliku se moglo jednostavno šire otvoriti i renderirati, no po običaju se pribjegavalo popunjavanju rastezanjem, zakrpavanjem iz postojećih elemenata i kompjuterskim generiranjem.
Očigledno je postupak generiranja dodatnih ekrana preskup izvornim studijima za vizualne efekte (ipak je film koštao 400 milijuna dolara), pa su to odradili neki drugi studiji uz niski budžet i neminovno nižu kvalitetu, pa čak i rezoluciju. Također je izgledalo da bočna slika ne koristi HFR. Nisu pomogli ni prizori snimani iz ruke jer bočni ekrani naglašavaju trešnju kamere više nego na centralnom ekranu.
Sve navedeno inače ne škodi uživanju u filmu jer se radi o periferalnoj slici na kojoj nema bitnog sadržaja za praćenje i služi za stvaranje imerzije uz panoramski prikaz. Zapravo je totalno iznenađenje na bočnim ekranima nekada vidjeti likove i radnje kojih nema u kadru, barem ne u kadru svih drugih prikazivačkih formata. Lako se u takvom panoramskom okruženju i realističnosti HFR-a osjećati kao da smo na pučini s kitolikim Tulkunima kao u kakvom dokumentarcu National Geographica.
Bočne projekcije nisu aktivne kroz cijeli film, ali se pale toliko često da nema osjećaja da nedostaju kada su ugašene. Dojam je najimpresivniji u bitkama, pogotovo zračnim, gdje se zahvaljujući većem broju sličica stvara trodimenzionalni dojam čak i bez 3D slike (ScreenX se ne prikazuje u 3D-u). Povećan je dojam opasnosti i očekivanja napada, s obzirom na to da gledatelji primijete napadače već na bočnim ekranima prije nego ih na glavnom centralnom ekranu uoče glavni likovi.
Snaga ScreenX-a leži i u masovkama. Primjerice kad su Na’viji opkoljeni vojnicima i sami gledatelji se osjećaju skučeno i opkoljeno budući da je vojska vidljiva i s bočnih strana. Slično je i u završnom prizoru u kojem se protagonisti spajaju s Drvetom života i druže s preminulim članovima obitelji. Dojam prihvaćanja i zajedništva koje film promovira kroz Eywu kao svojevrsnu Geju (planeta kao živo biće), ovdje je ne samo sveobuhvatniji nego i mnogo osobniji.
Tihoni Brčić
