Projekcija i Predavanje
U četvrtak 11. prosinca 2025. u Hrvatskom državnom arhivu u okviru programa ‘Filmski četvrtak’ predstavljen je dio filmskog opusa Radovana Ivančevića (LINK). Tema su bili njegovi edukacijski filmovi, iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, među kojima glasoviti element-filmovi u kojima vizualnim izražajnim sredstvima objašnjava određeno (likovno, povijesno) pitanje te noviji film (2003., uz B. Žižića) u kojem se predstavljaju urbanistički projekti s temom integracije Save u gradsko tkivo Zagreba.
Foto Ada Jukić
Uz projekciju i izlaganje dr. sc. Hrvoja Turkovića realizirano u suradnji s dr. sc. Jurajem Kukočem, u kojem je istaknut broj i kvalifikacija filmova koje je Radovan Ivančević snimio i televizijskih nastupa koje je ostvario te konstatirana nedovoljna valorizacija njegovog filmskog opusa u filmskoj teoriji i publicistici, razvila se u publici diskusija u kojoj je Radovan Ivančević predstavljen kao puna osoba, sveučilišni profesor i humanist. Govorile su osobe (bivši studenti i kolege) koje su ga poznavale kao povjesničara umjetnosti i angažiranog intelektualca s otvorenim odnosom prema društvu i stvarnosti. Bio je cijenjen i omiljen profesor na Filozofskom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti te autor nezamjenjive knjige o hrvatskoj umjetničkoj baštini. Erudit, karizmatičan, naočit! (uz usporedbu sa svjetskim filmskim glumcem). Mogao je složene teme izložiti na način razumljiv i ljudima bez akademske naobrazbe i, na toj osnovi pohvaljen kao prosvjetitelj, a netko iz publike proglasio ga je genijalcem. Izraženo je uvjerenje da bi, da je danas živ, također bio aktivan i avangardan u korištenju tehnologije i drugih izražajnih sredstava. Diskusija je potrajala, pa se nisam odlučila uključiti, a dr. Kukoč napomenuo je da je ovo predstavljanje filmskog opusa Radovana Ivančevića, a o njegovom cjelokupnom djelovanju i utjecaju moglo bi se raspravljati u širem i dužem kontekstu nekog skupa, kongresa i slično. Koliko je to opravdano, pokazao je i ovaj poticajni komorni format.
Moglo bi se optimistički zaključiti o ostvarenom uspjehu u životnom umjetničkom i društvenom edukacijskom projektu te edukacijskom razvoju na osnovu takvog doprinosa. Možemo li?
Predavač i Predaja
Radovan Ivančević bio je moj profesor na studiju povijesti umjetnosti. Imam njegove potpise na kolegijima umjetnosti predromanike i gotike u Hrvatskoj i seminaru nacionalne povijesti srednjega vijeka, a njegova ocjena iz ispita jedna mi je od najdražih petica u indexu. Sjećam se njegovih predavanja koja se očekuju i ne propuštaju, a po njegovu opisu dubrovačke karake mogla bih nacrtati brod i opisati plovidbu jedrenjakom.
Čovjek koji ne treba biti proglašen ‘genijalcem’ da zasluži priznanje, ‘prosvjetitelj’ ne u smislu u kojem su to ljudi koji pedagoškim autoritetom prenose znanje onima koji ga trebaju usvojiti, već ih čine zainteresiranim i aktivnim u stjecanju znanja. Pravi predavači ne obrazuju na statičan, didaktičan, konvencionalan način, a učenje ne predstavlja napor, već radost učenja, kao otkrivanje vlastitih sposobnosti spoznaje.
Kao što je dr. Turković spomenuo teoretsku tezu o vezi viđenja i mišljenja po kojoj ‘vidjeti’ znači ‘misliti’, moglo bi se varirati u tezu da ‘vidimo’ (tek) kad ‘mislimo’ (o tome) što ‘gledamo’ i da ‘vidimo’ (samo) kad ‘mislimo’ o tome što gledamo. Da razumijemo što vidimo i da to razumijemo u relevantnom kontekstu. Zgodnu ilustraciju stava da vidjeti znači razumjeti daje engleski ‘I see’.
Čini se paradoksalno, ali treba učiti kako ‘gledati’ i ne postoji samo jedan način da to naučimo. Nije lako biti predavač i nisu svi koji predaju svoje znanje predavači. Profesor Ivančević učio nas je svojim inventivnim, razumljivim, ali autorski kreativnim načinom kako gledati, misliti i razumjeti ne samo izdvojene umjetničke kadrove, već umjetničku i društvenu konstrukciju. Njegov angažman u otkrivanju i razvoju metoda interpretacije, uključujući i korištenje filma, izdvajao ga je iz standardne produkcije obrazovnih sadržaja i rutinskih obrazovnih pristupa te učinio predavačkom zvijezdom ‘Filozofskog’ i ‘Akademije’ kao i televizijskog auditorija. Njegova percepcija vlastitih djela, prema sjećanju dr. Turkovića (s projekcije na kojoj je bio prisutan autor), bila je izvan klasičnog obrazovnog žanra, što odražava samosvijest o njihovoj različitosti, osobitosti i vrijednosti. I u okviru formalne klasifikacije, predstavljaju interpretativna autorska djela.
Trud oko pripreme izlaganja u okviru obrazovnog programa imao je smisla zbog odjeka koji je nastup mogao imati. Na televiziji se sedamdesetih godina (koliko prije i poslije!) prikazivao obrazovni program. Postojala je’ Školska televizija’ i gledatelji su mogli ‘putem ekrana’ učiti strane jezike i matematiku, pravopis i gramatiku u terminima u kojima se danas emitiraju ‘sapunice’. Obrazovanje je samo po sebi imalo vrijednost, omogućavalo je društvenu promociju, a obrazovne institucije implicirale su kvalificirani autoritet. Ni tada nisu svi fakulteti ni profesori imali iste ‘ocjene’, ali podizanje razine obrazovanja bio je opći cilj.
Danas, ne samo kod nas, već u cijelom svijetu, obrazovanje nije siguran put u poželjnu egzistenciju. Instrumentalizacija i fragmentacija obrazovnih kompetencija, uz argument dostupnosti faktografije daljinskim putem, dovela je do devalvacije obrazovnih vrijednosti. Uostalom, kome trebaju obrazovani ljudi, koji kritički razmatraju opcije i odgovorno donose odluke, kojima je teško manipulirati? Internet nije ispunio edukativna humanistička očekivanja niti eksponencijalni skok dijagrama znanja populacije, a ni mreža puna znanja (kao šipak pun koštica), ne može zamijeniti ulogu predavača koji usmjerava učenje. Izdvojene YouTube snimke ne mogu nadomjestiti redoviti obrazovni program dostupan javnim medijem.
Da li bi danas, da je živ, profesor Radovan Ivančević istom inventivnošću i entuzijazmom prenosio znanje, kao što se optimistički zaključilo na tribini? Što se od onoga što je ostavio razvija u skladu s principima za koje se zalagao? Kakvu bi percepciju ostvario iz nove povijesne linearne perspektive? ‘Svijet zabave’ nije u potrazi za edukacijskom baštinom generacije koja je ulagala u znanje kao u budućnost. U posljednjem prikazanom filmu (‘Prezrena rijeka’, 2003.) glas gotovo nevjericom pita hoće li proći pedeset godina da se ostvari projekt koji će povezati Zagreb i Savu. Od tada je prošla polovica tog nevjerojatnog vremena, koliko smo bliže realizaciji? Sve je manje motivacije za predaju vizionarskih predavačkih vrijednosti u buduće edukacijske arhive.
Ada Jukić
Zagreb, 13. prosinca 2025.
