Harris Dickinson, jedan je od onih glumaca koji se relativno brzo probio do pažnje filmske javnosti. Film ‘Štakori s plaže’ donio mu je prve veće pohvale kritičara, dok mu je film ‘Trokut tuge’, pobjednik Cannesa 2022.godine, donio i svjetsku prepoznatljivost. Iako probojna uloga, kao što je uloga modela u ‘Trokut tuge’, zna glumca „osuditi“ na tipske uloge, Harris Dickinson uspijeva vješto balansirati u izboru svojih uloga. Svoju atipičnost dodatno je osnažio ove godine, režiranjem svojeg prvog dugometražnog filma.
Film ‘Derište’, svoju premijeru imao je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, a u Hrvatskoj je premijerno prikazan na Zagreb Film Festivalu, u sklopu programa Velikih 5. Protagonist filma je Mike, mladi beskućnik i ovisnik, koji po ulicama Londona prosi za hranu (vjerojatnije je da bi taj novac potrošio na ‘fiks’). U jednom trenutku Mike shvati da mu je netko ukrao novčanik, a to je mogao samo njegov jedini prijatelj Nathan (njega glumi redatelj Harris Dickinson). Njih dvojica se potuku, a njihovu tučnjavu prekine slučajni prolaznik Simon, koji se sažali nad Mikom i odluči mu kupiti nešto za jelo. Iako Mike gotovo inzistira na novcu, Simon je čvrsto odlučio da mu osobno kupi hranu. Na putu prema pekarnici, Mike napadne Simona, pretuče ga i opljačka, ali to je sve snimila nadzorna kamera i Mike završi u zatvoru. Zbog dobrog vladanja Mike izlazi ranije, uspijeva pronaći posao kao pomoćnik kuhara, a socijalna radnica zadužena za njegov nadzor dok je na uvjetnoj pronalazi mu jeftin smještaj u hostelu. Mike, sad ‘čist’ od droge i pića, naoružan motivacijskim govorima, spreman je ovaj put dati sve od sebe da mu život krene drugim putem. Na svojem putu prema normalnom životu, Mike upoznaje nove ljude, ali se i susreće s raznim iskušenjima.
Fotografiju ustupio TMDB – Urchin (2025)
Frank Dillane, kao Mike, donio je odličnu izvedbu, za koju je dobio i nagradu za najboljeg glumca na Cannesu (Un Certian Regard konkurencija). Njegov Mike je „siv“, naravi slične djetetu, netko tko nas živcira, a ujedno i netko koga želimo zagrliti, gotovo kao netko koga poznajemo. Njegova gluma je u isto vrijeme fizička (pasivno agresivni način na koji prosi), ali i stanje koje se zbiva u njegov glavi i postupcima. Iako je već dobio spomenutu nagradu na Cannesu, nažalost teško da će Frank Dillane dobiti još koju nagradu za svoj rad, jer iz nekog razloga ovakva gluma (stanje) rijetko kad dobije prednost ispred protežiranja, lobiranja, glumljenja bolesnih, političkog trenutka i slično. Njegove zasluge su i to da je nagovorio Dickinsona da glumi u filmu nakon što je prvotno odabrani glumac za ulogu Nathana odustao. Ostatak glumačke ekipe, sastavljene od uglavnom nepoznatih glumaca, napravila je odličan posao, djelujući poprilično autentično u filmu.
Uz režiju, Harris Dickinson ujedno je i autor scenarija. Poznanstvo s Jackom W. Gregoryjem, konzultantom na filmovima za beskućništvo i ovisnost, bilo je poticaj za pisanje scenarija. Inače i sam Harris Dickinson potječe iz jednog od skromnijih dijelova Londona. Iako na prvu djeluje da je dosta rano krenuo u redateljske vode, iza njega su već četiri kratka filma, kao i dva video spota za svoju dugogodišnju djevojku, glazbenicu Rose Gray. Njegova režija, kao i sam pristup ovoj temi, za prvi film je iznenađujuće zrela. Već poznatu temu prikazao je malo drugačije, nimalo „festivalski“, očigledno ostajući vjeran svojoj viziji kakav bi ovo film trebao biti. U vlastitom filmu on se više postavio kao promatrač a ne narator, često postavljajući u pozadinu kadra stvari koje su u tom trenutku bitnije. Film ima i nekoliko manjih prelaza iz realnog u nadrealno, što je ostavljeno da svako sam to shvati kako želi. Treba dodati i odličan rad Josée Deshaiese, kanadske kamermanke, koja je kao i Frank Dillane u potpunosti opravdala povjerenje Harrisa Dickinsona.
Nakon ovakvog prvijenca koji je na tragu velikih britanskih majstora filmova socijalne tematike (Mike Leigha, Andre Arnold, Ken Loacha), opravdano je očekivati da će Harris Dickinson nastaviti ići putem glumaca/redatelja koji su u industriji bili predviđeni da budu „samo još jedno lijepo lice“ (Clint Eastwood, Robert Redford, Mel Gibson). Nakon što u naredna četiri filma Sama Mendesa četiri puta odigra Johna Lennona, nadamo se da će se ponovo naći iza tipkovnice i kamere.
Darko Pleša
